Put koji je vodio u Rim
Baš u to vrijeme, u počecima 2018. godine nisam mogao ni naslutiti dvije stvari. Jedna je, prije svega, da ću nakon gotovo 13 godina uz ovaj klub upoznati brojne prijatelje i steći poznanstva koja će trajati, a druga je da ću doživjeti možda i najluđu atmosferu u povijesti koju je napravio „Traveling Kop“. Naravno, riječ je o odlasku na utakmicu Roma-Liverpool na Olimpicu.
Upravo je ta sezona bila nekako prekretnica Liverpoola koji je nakon gotovo deset godina izašao iz zimskog sna i počeo je sličiti na onog giganta kakvog ga pamtim otkako sam krajem 2004. počeo opsesivno pratiti klub s Anfielda. Osjećalo se da je klub u zanosu, da ima pravog trenera i da postoji kemija među igračima. Čekao se i potreban zanos s anfieldskih tribina i malo sreće da se plasiramo u vrh. Tako je nekako i bilo. Pregazili smo najprije Porto, a potom je došao Manchester City – pravi ispit za Liverpool koji se gradio dvije i pol godine.
Paralelno s iščekivanjem novih utakmica, željno sam i nestrpljivo dolazio u Buzz i slavio s našim navijačima uspješne rezultate. Moji dolasci postajali su sve češći - ligaške utakmice, kup, Liga prvaka... Svakim tjednom nekolicina novih prijatelja i tema za razgovor. Ono što sam prije 10-ak godina zamišljao u nekom ludom scenariju, sada se ostvaruje. Pomalo suludo i smiješno, ali uistinu sam kao klinac bio uvjeren da sam jedini navijač Liverpoola u Hrvatskoj jer eto... tko bi navijao za strani klub?
Kako je svakim tjednom sve veći broj navijača dolazio u Buzz tako je i prostor postao vrlo tijesan za žedna grla pa se za uzvratni susret protiv Cityja tražila druga opcija koja je na kraju bila Tkalča. I to je bio pun pogodak jer je više od stotinu navijača na otvorenom prostoru, u centru Zagreba, navijalo za Liverpool. Uistinu povijesna scena.
Čuvši posljednji sučev zvižduk i pogledavši zagrljaje igrača uputio sam se niz Tkalču s par tek svježih prijatelja. Jedan mi je rekao da je Roma prošla dalje protiv Barcelone i tu je bio okidač u mojoj glavi. Rekao sam si ako izvučemo Romu, idem u Rim kako god znam. Sjećam se kao da je bilo jučer kako sam drhtao gledajući izvlačenje kuglica za polufinale. I doista, Liverpool je dobio Romu, uz Juventus i Real najslabijeg protivnika i praktički je otvoren put ka finalu. Prosurfao sam na Rominoj internetskoj stranici i vidio opciju kupovine karte za utakmicu. 80 eura, ma prava sitnica! Sutra u podne počinje prodaja. Odlično.
Budim se već u 11:30 nestrpljivo čekajući. U 11:59 srce udara k'o ludo, kao da mi Gerrard dolazi na vjenčanje. Podne – blijeda faca. 43 minute čekanja za mogućnost kupnje karte. Pomislim si - kakav kiks pa nikad neću doći do te karte. Pomahnitalo refresham stranicu do 12:45 i uočim da su ostale neke karte razbacane po svim dijelovima domaćih tribina. Ne znam koja je najbliža gostujućoj tribini, ali uzeo sam neku kartu na blef. Bolje išta nego ništa – karta je kupljena i idem u Rim!
Prvi dvoboj trebao je završiti 5:0, ali Fortuna je htjela da uzvrat bude zanimljiv pa je Roma utrpala dva gola pred kraj da ne idem na piknik na Olimpico, već da se živciram kako to uvijek biva. Praznik rada, 1.5. 2018. neprospavana noć, idući dan putujem u Rim. Prva utakmica Lige prvaka u životu i to baš polufinale i to baš Liverpool. Dobro, ako računamo i Dinamo na Maksimiru prije 9-10 godina, možemo reći da je ovo prva u knockout fazi natjecanja. Putujem sam, ne znam kuda idem i imam kartu za domaću tribinu. Ma ne može biti loše...
Sjeo sam se u kasni večernji autobus da bih u rano jutro došao u Rim. Mislio sam da ću biti sam i mislio sam da će biti neprospavana noć, ali mali sudar našeg autobusa još na izlazu iz Zagreba zadržao me je budnim i čekali smo satima polazak. Nije moglo poći gore, sva me sjećanja povlače na putovanje u Udine 2012. godine i guma na autobusu zbog koje smo jedva stigli na utakmicu. Pa zar opet? No stvari su ubrzo krenule na bolje. Bus je nastavio put ka Rimu, a ja sam osluškujući razgovore u busu uočio da još ekipe ide na tekmu. Sprijateljili smo i otvorili brojne teme dok je bus plovio talijanskim autocestama na svom 14-satnom brodolomu. Spavanje smo ostavili za neku drugu priliku.
U osam sati ujutro, na dan utakmice, stigli smo u Rim. Cijeli grad obišli smo pješke jer smo htjeli razgledavati prije utakmice, a desetak kilometara do stadiona prevali se u nekoliko sati – ima vremena. Obišli smo sve bitne znamenitosti, mahnuli papi i zaputili se na sjever grada prema Olimpicu. Nekoliko sati prije utakmice popili smo pive i osvježili se osluškujući atmosferu oko nas. Nitko od nas nije imao obilježja zbog tragedije sa Seanom Coxom tjedan dana ranije. Bili smo oprezni, a posebno kada je iz šume izašlo 50-ak zamaskiranih navijača s crnim kapuljačama, ne bih rekao da su bili Redsi.
Na žalost, dvojica navijača koja su sa mnom bila u pustolovini nisu imali karte za utakmicu. Pokušali smo ih nabaviti, ali cijene su bile apsurdne. Šteta jer momci su prevalili put od Međimurja do Rima samo da bi bili tamo i utakmicu su odgledali u lokalnom kafiću pored stadiona. Kako su mi rekli – njima je i to bilo dovoljno. E to je ljubav prema klubu.
Ja sam se uputio prema tribini označenoj na karti i za mene je krenula sasvim nova pustolovina. Došao sam na ideju da se nekako ubacim među navijače Liverpoola,ali nisam znao kako. Naravno, kreativni mozak je djelovao odmah. Otići ću na najbližu tribinu i samo preskočiti ogradu. Jao kako glupa balkanska ideja, moram smisliti nešto bolje. Okej, otići ću do zaštitara i reći da ja trebam biti na gostujućoj tribini? Ne, ne... Treba mi razlog. I onda sam se dosjetio da „zlouporabim“ situaciju sa Seanom Coxom i nekako se proguram na gostujuću tribinu. Znam... jadno, ali domišljato.
Na vanjskom ulazu u kompleks Olimpica odlučio sam da je to jedina opcija. Obukao sam dres na sebe i stavio šal oko vrata te hodam s Rominim navijačima prema ulazu. Dolazim do zaštitara sa spremnom pričom kako je jedan čovjek u Liverpoolu tjedan dana ranije stradao i da ja ne želim biti ovdje među Rominim navijačima u strahu da će mi se nešto desiti... i dok sam ja smišljao priču na hrvatskom i na engleskom, već su me zaštitari zgrabili i odvukli na drugu stranu te gurnuli na nekakav ulaz gdje su svi bili obučeni u crveno i pričali samo engleski. To je bio za mene potpuni šok, u nevjerici sam si govorio da ću ja uistinu biti na toj gostujućoj tribini i onda je krenuo kaos. 30-40 autobusa u isto vrijeme je pristiglo na to odredište i izašlo je odjednom nekoliko tisuća navijača Liverpoola. Orila se pjesma na sve strane. Naježio sam se. Vladala je potpuna ludnica ispred stadiona, a mogao sam zamisliti što će tek biti.
Tek 15-ak minuta prije početka susreta popeo sam se na tribinu i spustio što niže mogu da budem bliže terenu, ili ako hoćete onoj ružnoj atletskoj stazi. Okrenuo sam se i pogledao 8-9 tisuća navijača Liverpoola iza sebe koji su zdušno pjevali pjesme u jedan glas. Pjesma nije stajala, orilo se nonstop i „Traveling Kop“ bio je u punom sjaju. Nikada nisam mogao zamisliti da jedan engleski premierligaški klub ima „balkansku atmosferu“ na tribini. Gotovo nemoguće. Kako sam imao hrvatsku zastavu, zaustavili su me Makedonci i tražili da budem s njima i da navijamo. Vladalo je potpuno ludilo. Tu su bili navijači Liverpoola iz gotovo svih dijelova Europe. Pjevalo se i navijalo dok je grlo moglo proizvoditi zvuk, a poslije toga se još pojačalo. Bilo je to suludih 90 minuta u kojima nisam bio svjestan gdje se nalazim, na kojoj sam utakmici i što se oko mene događa. Znam samo da sam postao svega svjestan nakon posljednjeg sučevog zvižduka. U finalu smo. Svjedočio sam ovome. Ovo je ogromno. Pjesma je tada bila još i jača. Nikad nisam toliko slavio poraz svog kluba. Zajedništvo, ljubav i radost. Osjećao sam da svi navijači Liverpoola diljem svijeta dijele te osjećaje u tom trenutku. Neopisivo. Za kraj sam odlučio i ponosno raširiti i hrvatsku zastavu na Olimpicu jer eto, to je bio moj put koji je vodio u Rim.
Slični blog postovi