Houllier je kriv za sve
Vjerujem da svatko tko je simpatizer Redsa ima neku svoju priču o tome kako je sve počelo i zašto baš taj klub. Imao sam 9 godina i lagao bih da kažem da se sjećam puno više osim igrača koje se moglo vidjeti na PES-u, FIFA-i i kultnoj Petici, i ne mogu reći da se sjećam nekih čestih prijenosa utakmica Engleske lige. No, sjećam se da Igor Bišćan više nije igrao za Dinamo. Postao je prvi Hrvat u povijesti Liverpoola. Tada mi ime Gerard Houllier nije značilo baš ništa. Ne znam jesam li znao tko je kome bio trener izvan HNL-a, a upravo je Houllier bio trener koji je procijenio da mu Bišćan može pomoći u ostvarenju ciljeva s klubom te ga je odveo iz Zagreba u Liverpool. No, to ime sam prvi puta čuo tek nekoliko godina poslije. U to vrijeme mi je bilo zanimljivo pratiti klubove u kojima igra neki bivši igrač Dinama ili Hrvat i tako se Liverpool našao u priči. S obzirom da je posvuda bilo takvih igrača, kao dječak od 9-10 godina sam pratio nekoliko europskih velikana (da ne kažem navijao za taj klub), a u svakoj od tzv. Liga petice sam imao neki najdraži klub. Kako su godine prolazile, tako je samo Liverpool ostao.
Sjećam se igranja PES-a i Merseyside Red ekipe s Owenom i Heskeyem u napadu, a ni Gerrard nije bio loš (tko sa 10 godina gleda i prati obrambene igrače). Da nije bilo njih teško bih znao raspoznati da je baš to Liverpool FC. Koliko su mi bili omiljeni Englezi može potvrditi i da sam na SP 2002. navijao za njih. Gerrard, Carra, Owen, Heskey…pa dugom loptom gađaš Hesekeya da spusti Owenu na šut…kakva vremena. A i Football Manager je bio tu. Doduše, nisam ga igrao s Liverpoolom. Samo sam pratio u kakvoj su situaciji, koga dovode i prodaju i uspoređivao to sa stvarnim svijetom. Iskreno moram reći da se ne sjećam niti jednog Managera u kojem je Stevie otišao iz kluba 😊 A najdraže od svega je bilo igranje PES-a s bratom, kad bi slagali svatko svoju ekipu. Svatko bi naizmjence birao po jednog igrača i tako dok ne složimo 2 sastava. Uvijek su među prva 3 bili izabrani Owen i Gerrard (Shevchenko bi bio treći). I tako su prolazila dječačka ljeta…u tom odrastanju i gledanju Lige prvaka na TV-u čuješ i vidiš nekakav stadion i klub koji ima prepoznatljivu himnu. Himnu na koju komentator šuti jer je toliko posebna da vrijedi pustiti da ju i gledatelji u Hrvatskoj čuju i dožive. Pa onda slušaš tu himnu kluba u kojem igra Igor Bišćan i pratiš ih kako idu do finala u Istanbulu. Protiv (na papiru) najjače momčadi u Europi odigrati takvu utakmicu! Skužiš da je tim igračima osvajanje značilo više od ičega. Tom Gerrardu koji je kapetan toliko dugo da je stvorio sliku o kapetanu kao osobi koja mora biti cijelu karijeru u klubu da bi nosila traku i bila pravi vođa. Tim navijačima koji pjevaju melodiju na koju i komentator u Hrvatskoj šuti da je taj trofej nešto što se predugo čekalo i što je zasluženo dobilo mjesto među svim ostalim trofejima jednog od najtrofejnijih klubova u Europi.
Pa gledaš kako ne uspijevaju osvojiti naslov prvaka Engleske, a najtrofejniji su. Saznaš da su osvojili 5 puta Ligu Prvaka, ali ne sjećaš se niti jednog osim ovog protiv Milana. Pa počneš istraživati i čitati o povijesti kluba, o trenerima, o stadionu, o himni i poželiš otići tamo. Bar jednom u životu…i tako sam sanjao o odlasku dulji niz godina prateći razvoj kluba, uspone i padove, dolaske i odlaske igrača i trenera. Ono što se nije mijenjalo su bili crveni dresovi, stadion, himna, Gerrard i želja za odlaskom. I sasvim slučajno saznam na forumu da postoje ljudi u Hrvatskoj koji idu na utakmice na Anfield i da je to moguće. Želja mi se konačno ostvarila 31.1.2017. odlaskom na utakmicu protiv Chelsea. Gerrarda nisam uspio uhvatiti, ali sam uhvatio trenera zbog kojeg navijači Liverpoola više nisu navijači nekog kluba koji godinama ne može osvojiti ništa. Doživio sam početak priče u kojoj se Liverpoolu vraća stari sjaj koji je nepravedno i predugo bio odsutan s Anfielda. Obećao sam si da ću svake godine otići u Liverpool, obećanje sam i održao, ali kao i svi nisam ovu „korona-situaciju“ ubacio u jednadžbu. Ova prethodna 3 odlaska bili su jedan bolji od drugog, a u tom periodu upoznao sam i mnoštvo ljudi koji su bili na utakmici na Anfieldu i zajedno gledaju utakmice kad god su u prilici. Sada su mi prijatelji i veselim se sljedećem zajedničkom odlasku na Anfield, gdje ćemo opet pjevati himnu na koju i komentatori u Hrvatskoj šute dok se izvodi. Vrijedna je doživljaja. YNWA
Slični blog postovi