Tragedija na HillsboroughuTog dana, 15. travnja 1989. godine 24 000 Liverpoolovih navijača otputovalo je na utakmicu polufinala FA Cupa između Liverpoola i Nottingham Foresta. 96 ih se nije vratilo.
Utakmica se trebala odigrati na Hillsboroughu, stadionu Sheffield Wednesdaya. Spomenuti stadion je za sve velike susrete bio podijeljen na dva dijela kako bi razdvojio suparničke navijače. Određeno je da navijači Nottingham Foresta budu smješteni na “Spion Kop End“ tribinu koja može primiti 21 000 navijača, a navijači Liverpoola na tzv. The Leppings Lane tribinu koja je primala svega 14 600 navijača, unatoč tomu što su i ptice na grani su znale da će biti više Liverpoolovih navijača. Početak utakmice je bio zakazan za 15 sati, a navijačima je bilo preporučeno da budu na svojim mjestima 15-ak minuta prije početka utakmice.
Velik broj navijača koji je dolazio iz smjera Lancashire i okolice je kasnio zbog nenajavljenih radova na cesti, a policiji je bilo naređeno da zaustavlja i pretražuje automobile, što je dodatno usporilo ulazak u stadion. Stoga je se u 14.30 skupio ogroman broj navijača ispred ulaza sa željom da što prije uđe na stadion kako nebi propustili početak utakmice. Gužva je postajala sve veća, u 14.45 bilo je oko 5000 navijača ispred ulaza. Kako su minute prolazile sve je jasnije bilo da navijači neće stići ući prije početka utakmice.
Odjednom je šef policijskog osiguranja Duckenfield, koji je prvi puta zapovjedao, naredio otvaranje željeznih vrata C, koja su tada služila kao zid a inače su bila vrata za izlaz. (Policijski glasnogovornik kasnije je rekao da je naređeno otvaranje vrata C jer je bilo procijenjeno da je izvan stadiona "opasno po život". I sami zaključujete koliko je ta izjava smiješna)
Nakon toga gomila navijača prolazi kroz tunel sve do već popunjena dva centralna ograđena dijela tribine(3. i 4. odjeljak), napravivši veliku gužvu na prednjem dijelu tribine, gdje su ljudi na dnu bili sasvim pritisnuti uz ogradu težinom gomile koja se nalazila iza njih. Ljudi koji su ulazili na stadion nisu bili opće svjesni problema, kao ni policija i redari, koji inače stoje na ulazu u tunel i u slučaju punjenja centralnih dijelova tribine, navijače šalju na bočne dijelove. No, na ovoj utakmici to nije bio slučaj, iz razloga koji nikada nisu u potpunosti razjašnjeni.
U 14:52 momčadi su izašle na teren. Navijači na kraju još su više pritiskali kako bi mogli bolje vidjeti - a oni na tribini su umirali. Kako je pažnja većine ljudi bila je usmjerena na susret koji je već bio počeo, nitko nije primijetio što se događa sve do trenutka kad su neki navijači uspjeli preskočiti šiljastu ogradu, zbog čega je Duckenfield (15.06) naredio da sudac prekine utakmicu i pozvao pojačanje misleći da je riječ o invaziji navijača na travnjak. U međuvremenu mala vrata na ogradi su otvorena silom i neki navijači su uspjeli da pobjeći, dok su se drugi nastavili penjati preko ograde.
Kada je policija došla na teren vidjeli su što se događa, priskočili u pomoć i travnjak je uskoro bio pun ozljeđenih ljudi koji su umirali. Navijači su bili pritisnuti jedan uz drugoga, tako da su mnogi poginuli stojeći. Preživjeli navijači su također davali sve od sebe da pomognu svojim voljenima, pružajući umjetno disanje, dok su drugi čak lomili reklamne panoe praveći od njih nosila kako bi iznijeli povrijeđene , a mrtva tjela su nošena u dvoranu. U međuvremenu, “linija“ policajaca koja je bila raspoređena na suprotnoj strani, ispred tribine navijača Nottingham Foresta je stajala kao da se ništa ne događa. Neki navijači Nottingham Foresta su pokušali preskočiti ogradu kako bi pomogli da se ozljeđeni prenesu u kola hitne pomoći, ali su spriječeni od policije.
Ukupno 94 navijača poginula su u toj strašnoj nesreći, a broj povrijeđenih popeo se na 766, dok je njih 300-njak odvedeno u bolnicu. Četiri dana kasnije, broj mrtvih porastao je na 95 kada je četrnaestogodišnja Lee Nicole preminula u bolnici od posljedica povreda, dok je u ožujku 1993. godine preminuo i Tony Bland, nakon što je skoro četiri godine proveo u komi. Među žrtvama je bilo čak 22 maloljetnika, a najmlađem je bilo 10 godina. Tragedija na Hillsboroughu je najkrvaviji dan u povijesti engleskog nogometa.
Priča preživjelog, tada 17-ogodišnjeg Jamiea koji je putovao na Hillsborough sa grupom prijatelja -i silno je želio vidjeti veliku utakmicu i pobjedu Liverpoola. No, našao se u središtu tragedije Leppings Lanea i velikom srećom je izbjegao ozljedu ili smrt.
-"Čekali smo izvan stadiona pola sata da bi ušli. Bila je velika gužva, no tako je često bilo uoči velike utakmice. Policajac na konju unutar ograde bio je vidno zabrinut zbog gužve i mislim da je on tražio da se otvore vrata C.Kad su se otvorila vrata nismo znali kuda da idemo. Pokazao sam policajcu kartu, a on me poslao na sredinu tribine. Krenuli smo kroz tunel koji je vodio prema Leppings Laneu, no on je bio pun navijača. Došao sam do pola puta i tada je masa stala. Počelo je biti tjesno, a dvije minute kasnije više nisam stajao na nogoma, već me masa nosila prema prepunoj tribini. Tada sam vidio jednog 30-togodišnjaka, koji je počeo vrištati. Takav vrisak do tada u životu još nisam čuo. Shvatio sam da je jako ozbiljno. Ljudi su poplavili. Osjetio sam jak pritisak na glavu. Tijela drugih su me pritiskala. Nisam mogao udahnuti - to mogu samo usporediti sa utapljanjem. Nemam pojma koliko je to trajalo. Želio sam zatvoriti oči i odmoriti se - no siguran sam da ih više ne bi otvorio.
Izgubio sam cipele. Stisak je malo popustio, mogao sam vidjeti ogradu, pa sam se pokušao probiti do nje. Dolje je bio strašan prizor. Ljudima se na licu vidjela velika patnja, iz nekih je izlazio život. Vidio sam 10 ili više mladih i starih mrtvih ljudi. Prešao sam preko mrtvih tijela da dođem do ograde. Popeo sam se na šiljastu ogradu, a policajka me povukla preko. Neko vrijeme mi je trebalo da se saberem, a tada sam krenuo pomoći ozljeđenima. Potrgali smo željezne reklame i na njima nosili ljude. Otišao sam sa stadiona sam, ne znajući gdje su mi prijatelji. Na cesti me zaustavila neka žena i pitala me želim li koristiti njen telefon. Nazvao sam mamu i rekao joj da je volim, a kasnije sam našao i svoje neozljeđene prijatelje. Slijedeće dvije godine nisam gledao svoj voljeni Liverpool, a nogomet mi više nikad neće biti isti. Priča Trevora Hicksa (koji je kasnije postao predsjednik Udruge za pomoć obiteljima nastradalih na Hillsboroughu)
-
On je promatrao kako njegovu 15-godišnju kćer podižu i nose iznad glava gomile. Promatrao je, uz osjećaje koji se sasvim sigurno riječima ne mogu ni opisati, kako je spuštaju na teren pored njezine 19-godišnje sestre Sarah, koju je pokušavao oživjeti. Njihova majka Jenni sjedila je smrznuta na tribinama sa strahom u očima kada su se nemili događaji počeli odvijati. Gledala je i strahovala, ali nije ni bila svjesna što je očekuje. Obje su djevojke umrle.
The Taylor ReportNakon tragedije osnovana je istraga pod nazivom „Taylor Report“ koju je vodilo Lord Taylor of Gosforth. Privremeni izvještaj je objavljen u 8.mj. 1989, a završno izvješće je bilo obavljeno u 1. mj 1990. Zadatak je bio da se ustanove razlozi tragedije, tako da se to nebi ponovilo.
Izvještaj lorda Taylora pokazao je da nogomet nije naučio na brojnim tragedijama iz prošlosti, da je policija bila toliko opsjednuta zaštitom od huliganizma da nije bila u mogućnosti pomoći ljudima koji su se borili za svoj život, da je policija totalno izgubila kontrolu nad situacijom, i da nisu pokazali iskustvo u ogranizaciji koje se očekivalo od njih, da su sigurnosne mjere bile neadekvatne, da su fanovi bili tretirani rutinski odnosno s prezirom, i naposljetku da su fanovi bili žrtve a ne krivci. „Taylor Report“ nije imao podršku zakona, ali rad je se prepoznao, kao i mudre preporuke što je kasnije rezultiralo da FA donese odluku o micanju metalne ograde sa svih stadiona i uvođenje isključivo sjedećih mjesta. Poboljšana je i organizacija, mjere sigurnosti te odnos policije prema navijačima. No, očajni roditelji, supruzi, žene, braća, sestre, bake i djedovi čekali su odgovor sa samo jedno pitanje. Koji su ljudi odgovorni za nesreću koja im je odnijela voljene?
Godine 1991. porota je odlučila da je smrt navijača bila slučajna. Nakon pročitane presude obitelji poginulih su poludili. Neki su plakali, neki vrištali. Nadali su se da će dobiti barem nekakvu zadovoljštinu, no porota je glasala 9-2 za slučajnu smrt. Obitelji su najavile da nikada neće prestati tražiti krivce, pa su pokrenili privatnu tužbu protiv službenika South Yokshirea. Napokon, 2002. Godine jedan policijski dužnosnik je optužen, dok je drugi oslobođen nakon što se porota nije mogla odlučiti.
The Sun newspaper controversy
U srijedu, nakon tragedije Kelvin MacKenzie, editor „The Suna“, britanskog tiska (koji je inače u vlasništvu Rupert Murdocha) je na naslovnu stanicu tiska objavio naslov „The truth“, a ispod toga tri podnaslova: 'Some fans picked pockets of victims' , 'Some fans urinated on the brave cops' and 'Some fans beat up PC giving kiss of life. (PC- Police constable)
U tekstu je pisalo da su pijani Liverpoolovi navijači napali pripadnike hitne pomoći koji su pokušavali reanimirati žrtve, da su napali policajce i vatrogasce, tukli ih i urinirali po njima. Dalje stoji izjava koja glasi na neimenovanog policajca koji tvrdi: Liverpoolovi navijači su zlostavljali mrtvu djevojku, urinirali po nama i mrtvim tijelima.
Nakon ovog sramotnog čina, spomenute novine su bojkotirane od većine novinskih prodavaonica u Liverpoolu, kao i od svih navijača Liverpoola, koji su u znak prosvjeda palili novine.
Mackenzie je 1993. god. izjavio : Žao mi je zbog Hillsborougha, to je bila kardinalna pogreška. Pogreška u koju sam vjerovao jer mio je to rekao član „Conservative Partya“ (politička stranka u VB). Da on to nije rekao i da D.Duckenfield nije potvrdio, ne bih objavio priču. Da bi 2006. rekao da je se ispričao samo zato jer mu vlasnik Suna naredio. Rekao je: "I was not sorry then and I'm not sorry now". Godinu dana nakon, sudjelovao je u jednoj BBC-evoj emisiji i opet se odbio ispričati.
The Sun se u svoje ime 7.6.2004. ispričao za objavu o Hillsborough katastrofi, navodeći kako su napravili najveću pogreški u svojoj povijesti. Naravno, navijači su rekli da je Sunova izjava sr*nje i nitko je nije priznao, a mržnju prema tisku se povećala kada su na naslovnici objavili „životnu priču“ Wayna Rooneya.
Bojkot novina u Liverpoolu uspješno traje i dan danas, Sun se gotovo i ne može naći u Liverpoolu, a još teže ga je naći u rukama nekog građana.
Hillsborough Family Support GroupJe osnovana u 5 mj. 1989 od strane obitelji koji su izgubili voljene tog dana. Par obitelji je se susrelo na davanju izvještaja za „Taylor Report“ i dolučili su da bi trebali kontaktirati svaku obitelj i napraviti nekakvu grupu. Prvi sastanak im je održan u Vernon Sangster Sports Centre, Liverpool. U 6 mj. iste godine odabrali su „odbor“ i ubrzo imali prvo zasjedanje. Grupa ima otvoren račun za donacije za one koji žele pomoći. Kao što sam naziv kaže, radi se o skupu ožalošćenih obitelji koje se drže na okupu, s ciljem da pomažu i pružaju potporu jedni drugima i zajedno se bore da izbore „Justice for 96“.
Kenny Daglish contributionOno što je također važno spomenuti jest način na koji se prema tragediji odnosio tadašnji menadžer Liverpoola Kenny Dalglish, i to mu je zauvijek zacementirao mjesto u srcima navijača kluba. More cvijeća oko Anfielda nakon tragedije Dalglish je kasnije opisao kao najtužniju ali i najljepšu sliku koju je vidio u životu. Plišane medvjediće svoje djece je vezao za vratnice na Anfieldu, obavio bezbroj posjeta ozlijeđenima u bolnicama, satima pričao s mladim navijačima koji su ležali u komi i davao utjehu svima kojima je mogao. On i njegova supruga Marina su bili na brojnim sahranama poginulih, posjećivali su po četiri sahrane u jednom danu, a gotovo svaka je završavala emocionalnom izvedbom Liverpoolove himne "You'll never walk alone".
"
Nikada, nikada neću zaboraviti 15. travanj 1989. Ne mogu ni pomisliti na ime Hillsborough, ne mogu ga izgovoriti a da se ne vrate tolike bolne uspomene." napisao je Dalglish u svojoj autobiografiji.
96 Angels
[youtube=425,350]http://www.youtube.com/watch?v=1q47bOtV3-Y[/youtube]
John Alfred Anderson (62)
Thomas Howard (39)
Colin Mark Ashcroft (19)
Thomas Anthony Howard (14)
James Gary Aspinall (18)
Eric George Hughes (42)
Kester Roger Marcus Ball (16)
Alan Johnston (29)
Gerard Bernard Patrick Baron (67)
Christine Anne Jones (27)
Simon Bell (17)
Gary Philip Jones (18)
Barry Sidney Bennett (26)
Richard Jones (25)
David John Benson (22)
Nicholas Peter Joynes (27)
David William Birtle (22)
Anthony Peter Kelly (29)
Tony Bland (22)
Michael David Kelly (38)
Paul David Brady (21)
Carl David Lewis (18)
Andrew Mark Brookes (26)
David William Mather (19)
Carl Brown (18)
Brian Christopher Mathews (38)
David Steven Brown (25)
Francis Joseph McAllister (27)
Henry Thomas Burke (47)
John McBrien (18)
Peter Andrew Burkett (24)
Marion Hazel McCabe (21)
Paul William Carlile (19)
Joseph Daniel McCarthy (21)
Raymond Thomas Chapman (50)
Peter McDonnell (21)
Gary Christopher Church (19)
Alan McGlone (28)
Joseph Clark (29)
Keith McGrath (17)
Paul Clark (18)
Paul Brian Murray (14)
Gary Collins (22)
Lee Nicol (14)
Stephen Paul Copoc (20)
Stephen Francis O'Neill (17)
Tracey Elizabeth Cox (23)
Jonathon Owens (18)
James Philip Delaney (19)
William Roy Pemberton (23)
Christopher Barry Devonside (18)
Carl William Rimmer (21)
Christopher Edwards (29)
David George Rimmer (38)
Vincent Michael Fitzsimmons (34)
Graham John Roberts (24)
Thomas Steven Fox (21)
Steven Joseph Robinson (17)
Jon-Paul Gilhooley (10)
Henry Charles Rogers (17)
Barry Glover (27)
Colin Andrew Hugh William Sefton (23)
Ian Thomas Glover (20)
Inger Shah (38)
Derrick George Godwin (24)
Paula Ann Smith (26)
Roy Harry Hamilton (34)
Adam Edward Spearritt (14)
Philip Hammond (14)
Philip John Steele (15)
Eric Hankin (33)
David Leonard Thomas (23)
Gary Harrison (27)
Patrik John Thompson (35)
Stephen Francis Harrison (31)
Peter Reuben Thompson (30)
Peter Andrew Harrison (15)
Stuart Paul William Thompson (17)
David Hawley (39)
Peter Francis Tootle (21)
James Robert Hennessy (29)
Christopher James Traynor (26)
Paul Anthony Hewitson (26)
Martin Kevin Traynor (16)
Carl Darren Hewitt (17)
Kevin Tyrrell (15)
Nicholas Michael Hewitt (16)
Colin Wafer (19)
Sarah Louise Hicks (19)
Ian David Whelan (19)
Victoria Jane Hicks (15)
Martin Kenneth Wild (29)
Gordon Rodney Horn (20)
Kevin Daniel Williams (15)
Arthur Horrocks (41)
Graham John Wright (17)[/center]
...Gone but never forgotten
.
...Rest In Peace...
...You´ll Never Walk Alone
