Autor Tema: Biografije Liverpoolovih Menadžera  (Posjeta: 10915 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Biografije Liverpoolovih Menadžera
« : Listopad 20, 2009, 19:22 »
JOHN MCKENNA



John McKenna bio je rodjen 3. siječnja 1855, a umro je u 22. ozujka 1935, bio je samostalni biznismen i bivsi ragbi igrac, takodjer bio je jako blizak prijatelj John Houlding-u.

McKenna, koji zapravo nikada nije držao poziciju menadžer, preuzeo je odredjene funkcije od utjemeljitelja kluba Johna Houlding i njegove dužnosti su uključivale mnoge zadatke vezane za  menadžerstvo.

'Pošteni' John je bio jedan od najvećih pokretačkih snaga za Liverpool tijekom prvih nekoliko godina. Kao Irac, torijevac, mason i prijatelj John Houldinga (osnivača) - koji je radio kao dostavljač mješovite robe redovito bi posjećivao  Anfield prije razlaza sa Evertonom, a potom je postao  zavidan navijač kluba koji je igrao tamo.

1892 god. 'Udruga Liverpoola' je bila odbijena prilikom pokusaja  ulaska u nogometnu ligu, zabranu je izglasao tadasnji FA. Ova odbijenica je prisilila McKenna da Liverpool vodi kroz rangove u Lancashire Association. Potragu za novim igračima I novim dokazivanjima pronašao je u Glasgow-u  i u irskim zajednicama  za njegove kontakte.

1.rujna 1892., Liverpool je trebao da odigra svoju prvu utakmicu na novom terenu, Liverpool Echo tad je izvijestio, " Na starom Anfieldu ce se utemeljiti novi organizirani klub nazvan “Liverpool Association ” i tvrde da igru koju će prikazivati, dosad nije bila viđena ni na jednom drugom terenu ".

Everton je takodjer iste veceri igra na svom Goodison parku prvu utakmicu protiv Bolton Wanderersa.
McKenna nije mogao imatia bolji start u svoju novoj  karijeri, pobjedivši Rotherham Town 7-1.

Zbog svoga putovanja sjeverno od granice, McKenna je u tim doveo jeftine igrace, a  prva momčad nije imala ni jednog Engleza.
Iz Evetona dovedena su 2 pojacanja u vidu skota,  Duncan McLean i Tom Wyllie koji su odlucili poci stopama bivseg predsjednika John Houldinga,  isto tako u klub je doveden iz Rentona, Andrew Hannah koji je godinu dana prije igrao za Everton I pomogao im u osvajanju sampionske titule, koji je proglasen I za prvog kapetana.

prvi kapetan Andrew Hannah

Posto su prvi tim sačinjavali sami Škoti, taj tim je bio poznat i pod nadimkom The Macs



Gornji red: Joe McQue, John McCartney, Andrew Hannah, Sidney Ross, Matt McQueen, Duncan Mclean, Jim McBride, A. Dick.
 
Donji red: Tom Wyllie, John Smith, John Miller, Malcolm McVean, Hugh McQueen.

Na kraju prve sezone, McKenna koji je također djelovao kao tajnik u klubu, napisao je pismo savezu FA, bez ičijeg znanja i zatražio pravo učešća u Football league. Ovo pismo je bilo upućeno savezu FA, jer se očekivalo povlačenje jednog ili dva kluba koji su bili teško financijski pogođeni Accrington Stanley ili Bootle.

McKenna-ova vizija kluba sada je bio očita. Njihova prva utakmica ostala je razočaravajuća izgubivši u gostima od Boro-a 2-0. McKenna se mučio pokušavajući napraviti od Liverpoola najbolji tim u zemlji, kako bi opet pomogao klubu u daljnjoj promociji u viši rang. Budući da nije bilo direktne promocije u viši rang, Liverpool se našao u play-off situaciji igrajući protiv Newton Heath (Manchester United), koji su komotno poraženi 2-0. Prvoligaški status je konačno bio na dlanu.

1895 godine, McKenna je udruzio snage sa William Barclay-em.

Liverpool je u prvoj ligi izdrzao samo jednu sezonu 1894/95. Sledece sezone 1895/96 klub je opet dosao do uspjeha osvojivši drugu ligu i promovisao se u drustvo najboljih, te sezone McKanna je preuzeo ulogu u klupskom tajnistvu, a za svog naslednika imenovao je Tom Watsona.

Kako je McKennaov uspjeh cvetao, isto se desavalo i sa klubom. On je sagradio novo stajalište za navijače i bio je žestoki kritičar sustava visokih primanja. Iako je klub  mogao vrlo lako priuštiti da isplati svoje igrače i razne bonuse, nažalost to se nije dogodilo i igrači su morali tražiti dodatna zaposlenja ili su napustali klub .

1913 godine Arsenal predsjednik optuzio je Liverpool i 'postenog Johna' za namjestanje utakmica. McKenna je odmah zahtijevao istragu FA, a kasnije i isprike od Gunnersa.
Nažalost, za Johna, kasnije te godine, četiri igrača su dobila dozivotnu zabranu igranja, zbog namjestanja utakmica sa Manchester Unitedom. Ovo saznanje je duboko povredilo McKenna.

McKenna prepustio je predsjedništvo W.R. Williams-u 1915. godine, ali je ostao jedan od vodecih ljudi u klubu.
"Pošteni" John McKenna je služio Liverpool FC-u više od 40 godina, umro je 22. ožujka 1936.

Poput Johna Houlding, njegovog prijatelja i poslovnog partnera prije njega, njegov lijes nosili su kroz grad tri igrača Liverpoola i tri igraca Evertona, a komemorativna plaketa postavljena je u hodniku Anfielda.
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 12:43 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #1 : Listopad 20, 2009, 19:26 »
TOM WATSON



Tom Watson rodjen je 09.04.1859., a umro je 06.05.1915.. LFC vodio je kroz 742 utakmice, osvojivsi pritom 2 naslova prvaka Engleske.

Rodjen u gradu Newcastlu, Tom Watson  bio povezan s velikim brojem lokalnih klubova u rodnom gradu i  oko njega prije nego što je imenovan kao menadžer Sunderland FC-a  1889 godine.Odmah je stvorio neizbrisiv trag. Iako nije izabran u Football League do godinu dana nakon što je stigao, Sunderland je osvojio prvenstva Prve Divizije 3 puta u 4 sezone pod vodstvom Watson-a (tu jednu godinu zavrsili su kao drugi), isto tako po tri puta su stizali do polufinala FA cupa.  Više trofeja bi verovatno uslijedilo, ali u ljeto 1896 John Houlding mu je ponudio financijski ugovor koji se nije mogao odbiti i on se preselio iz Wearside u Merseyside. Sa samo 37 godina, u vrijeme kada je postao menadžerom LFC-a, Tom se smatralo relativno mladim čovjekom,i to pogotivi za nogometne menadžere.

Napredak je bio vidljivo brz kao i u njegovom prethodnom klubu. Dosegao je dva polufinala FA cupa prije novog stoljeća, ali mnogi danasnji navijači nisu znali da 90 godina prije utakmice sa Arsenalom 1989 godine, Liverpool je također bio uključen u "pobjednik uzima sve" na kraju sezone. Liverpool je otputovao u Birmingham u goste Aston Villa-i posljednji dan u sezoni. Oba tima su imali 43 boda, ali razlika u golovima ukazivala je da je Liverpoolu bio dovoljan i nereseni rezultat protiv rivala iz Midlanda za osiguranje prvog velikog trofeja. U 33 nastupa Liverpool je primio 28 golova te sezone, ali je tu zadnju utakmicu izgubio rezultatom 5:0 i samim time ostao prazih ruku.

Sledece sezone 1899/1900, Liverpool je zavrsio kao 10 klub na tabeli. Watson se već dokazao na klupi Sunderlanda da ima dobro oko za darovite mlade igrače i isto tako je nastavio i u Liverpoolu. Brojni igrači koji su imali veliki utjecaj na klub u ranim godinama ... a posebno u njihovim dvostrukim krunama i uspjesima u prvom desetljeću 20. stoljeća ... su potpisani tijekom Watson-ove karijere . Među njima su bili Škot Alex Raisbeck, legendarni golmani Sam Hardy i Elisha Scott i veliki napadaci Jack Parkinson i Sam Raybould.

1901 godine osvojio je prvenstvo za 2 boda i da bi ironija bila veca ispred svog bivseg kluba Sunderlanda, tu titulu su smatrali kao putokazom u novu i blistavubuducnost.
Na nesrecu klub je ubrzo 3 godine nakon osvajanja prvog velikog trofeja ispao iz prve lige, da bi odmah sledece sezone osvojili drugu diviziju 1904/05, a potom i prvu diviziju 1905/06.

1906 godine Watson je pretrpio sesto razocarenje ispavsi u polufinalu FA cup, ovaj put od gradskog rivala Evertona, koji je otišao do kraja u finalu dobivsi klub iz Watsonovog rodnog grada Newcastle. Sledecih nekoliko godina LFC nije ostvarivao vece rezultate do 1910 kada su zavrsili kao drugi iza AV. 1914 godine Watson je napokon pobjedio kletvu i dosao do finala FA cupa, ali u finalu na stadionu Crystal Palaca bio je bolji Burnly sa 1-0.



Kada je izbio prvi svetski rat, Tom Watson je krenuo u svoju  19 sezonu odkad je bio na  Anfieldu. Bila je to i njegova posljednja sezona. Umro je u 6. svibanj 1915 u dobi od 56 godina. Tom Watson je bio  čovjek odgovoran za Liverpoolovo stvaranje velikog proboja osvojivši dva naslova prvaka 1901 i 1906 godine.

Bio je popularan i uspješan menadžer. Tadasnji igraci poput Alex Raisbeck, Teddy Doig, Arthur Goddard, Charlie Wilson, Maurice Parry, George Fleming i Robbie Robinsona kao i klubski trener William Connell nosili su njegov lijes. Tom je pokopan na groblju Anfield.
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 12:45 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #2 : Listopad 20, 2009, 19:28 »
DAVID ASHWORTH



David je rođen u Waterford u Irskoj i bio je nogometni sudac prije nego sto je preuzeo menadzersku ulogu u Oldham Athletic 1906 godine, ubrzo nakon što je klub preselio na novi stadion Boundary Park. U to vrijeme Laticsi su igrali u Lancashire Combination, ali su ubrzo stekli svoj pravni status u Football League zamijenivši Burslem Port Vale, koji je dao istupio na kraju sezone od 1906-07.

Ashworth je Oldham dovelo do zaslužanog 3. mjesto te sezone, I tebalo mu je samo dvije godine prije nego sto je Oldhamu pomogao da udje u elitno razdoblje tadasnjeg engleskog nogometa, zavrsili su kao drugi iza Manchester City.

Prva sezona u elitnom natjecanju je bila uspjesna jer su se uspjeli zadrzati u drustvu najboljih spasivsi se od ispadanja te 1912 godine. U sezoni  1913-14 zavrsili su kao 4 I to je bila zadnja utakmica u kojoj je Ashworth bio menadžer na klupi Oldhama, sledecu sezonu vodio je Stockport Country.

David je postao Liverpool-ov menadžer u prosincu 1919 godine. U periodu prije njegovog imenovanja klub je jedno vreme vodio  menadžer George Patterson čiji su rezultati bili veoma loši. David Ashworth u 11 utakmica koje je vodio između kraja rujna i početkom prosinca ostvario je samo dvije pobjede, ali drugi dio sezone je bio je mnogo stabilniji klub je na kraju završio na 4. mjestu.

David dovodi u klub samo jednog igraca dovoljne kvalitete u vidu Freda Hopkina, ali zato je u klubu imao klasne igrace poput Elisha Scott i Ephraim Longworth koji su na Anfieldu sluzili vec nekoliko godina.Sledece sezone ponovno zavrsava na 4. poziciji da bi sledece sezone 1921–22 pravim spojem  mladih I starih igraca osigurao Liverpoolu trecu sampionsku krunu, osvojivsi 6 bodova vise od drugoplasiranog Tottenhama.
 
Liverpool je uspeo odbraniti titulu godinu dana kasnije, ali iznenađujući  I kontraverzni čovjek koji ih je vodio do prethodnog uspjeha nije vise bio tamo kada je naslov bio osiguran. Samo pet dana ranije, prije nego što je Liverpool trebao da igra protiv bivseg Ashworth-ovog kluba Oldhama, kod kuće I u gostima Ashworth se iznenađujuće vratio u Oldham da postane po drugi put njihov menadžer. Liverpool je uspeo da dobije Oldham I na Božić I na Boxing Day! Nikad nije dano zadovoljavajuća ili razumljivo objašnjenje zašto je napustio Liverpool, koji je bio dosta uspješan I vratio se u Oldham, koji su se borili za opstanak I na kraju ispali iz prve lige zajedno sa Stokom.

David Ashworth napustio je po drugi put klupu Oldhama u srpnju 1924. Na klupi Manchester City-a izdrzao je manje od godinu I pol dana, a isto mu se ponovilo I na klupi s Walsall-om. On je tada preuzeo vodjenje dva Velška kluba Caernarfon i Llanelli, prije povratka u Englesku gde radi kao skaut za Blackpool, grad u kojem je umro 23. ožujka 1947 u dobi od 79.

David Ashworth sa pravom zauzima svoje mjesto u Liverpool FC Kuci slavnih kao čovjeka koji ih je vodio do trece krune. Možemo se samo zapitati šta je sve mogao postići na Anfield da se nije odlučio vratiti u Oldham u sezoni 1922-23.
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 12:47 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #3 : Listopad 20, 2009, 19:32 »
MATT MCQUEEN



Matt McQeen rodjen je 18.05.1863 u gradu Harthill, regija Lancashire, Engleska.
Kad je David Ashworth iznenada i neočekivano napustio Anfield za Oldham Athletic u prosincu 1922 godine, Liverpool je angažovao jednog od svojih direktora za menadžera kao privremeno rješenje. Ali ne samo da jei Matt McQueen uspješno vodio Liverpool do odbrane naslova, on je ostao na menadžerskoj stolici sledecih 5 godina, iako mu je bilo gotovo 60 godina u vrijeme kada ga se zamolilo da preuzme ulogu menadžera.

Matt i njegov brat Hugh su bila dvojica od mnogih Škota koje je  regrutovao  John McKenna ubrzo nakon sto je Liverpool osnovan 1892 godine, nakon odlaska Evertona na Goodison Park. Oba su igrala u Liverpool-ovom prvom meču ikada, u utakmici protiv Middlesbrough Ironopolis  2 rujna 1893 godine.

Liverpool je tu prvu povjesnu utakmicu dobio rezultatom 2:0, golovima McQue-a i McVean-a pred 2000 navijaca.

Kada su njegovi dani igranja vec polako bili iza njega, McQueen je odlucio da položi potrebne kvalifikacije i postane nogometni sudac te isto tako I linijski sudac. Krajem prvog svjetskog rata, bio je imenovan direktorom u Liverpoolovoj upravi.

Nakon dva uzastopna osvojena prvenstva  1922 i 1923 godine, sledecih godina klub je napravio pad u igri te pritom zavrsavao na 12., 4., 7. i 9 poziciji. Ali ekipa koja je počela u sezoni 1927-28 igrala je daleko od predvidjene forme. U 17 utakmica ostvarili su samo 6 pobjeda prije dolaska Manchester United na Badnjak. Liverpool se spasio te sezone završivši na 16 mjestu od 22 kluba, koja su se takmičila te sezone, ali to nije cijela prica. U borbi da se izbjegne ispadanje iz lige, za Liverpool godina je bila čudesna.

Middlesbrough je završio na dnu sa 37 bodova i Tottenham mu se pridružio u drugoj ligi sa 38 bodova. Ali sedam preostalih klubova uključijući I Liverpool sezonu je završilo sa 39 bodova I tako se spasilo od ispadanja.

Međutim, prije kraja sezone, Matt McQueen je odstupio sa mjesta menadžera. On je tragično izgubio nogu pocetkom dvadesetih godina proslog stoljeca i njegovo zdravstveno stanje se dodatno pogorsavalo sa krajem decenije. Ali prije nego što je odstupio, McQueen potpisao jedanog od najznačajnijih pojačanja ikada, Južnoafrikanca Gordon Hodgson-a, veličanstvenog napadača koji će zabiti oko 250 golova I to u manje od  400 nastupa za LFC.


Nakon odstupanja sa klupe LFC-a kupio je kuću u Kemlyn Road u blizini stadiona i bio je česti posjetitelj stadiona do kraja svoga života. Umro je u dobi od 81 godine u rujnu 1944 god.
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 12:58 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #4 : Listopad 20, 2009, 19:38 »
GEORGE PATTERSON



George Patterson rodjen je 1887 godine, a preminuo je 1955 godine. Na klupi Liverpoola proveo je osam godina i pritom sakupio 366 utakmica.

George Patterson je bio imenovan kao asistent  Tom Watson-a 1908 godine i preuzeo je dužnost tajnika poslije Watson-ove smrti  1915 godine. Patterson je također djelovao kao menadžer nadstojnik na početku sezone 1919/20, nakon što je bio zadužen za vođenje timskih poslova nakon prvog svjetskog rata. Nakon što se  Matt McQueen odlučio povući, nikog nije zacudilo kada su George-a Pattersona zamolili da preuzme ulogu menadžera ekipe ali I da obavlja poslove tajnika. U to vreme to je bilo učestala kombinacija. 30 godina kasnije kada su čelnici Liverpoola prvi put prišli Bill Shankly-u, rekli su mu da će tim sastavljati uprava kluba, na što je on odgovorio: "Pa, zašto sam ja onda menadžer ?".

Patterson je igrao za Merseyside klub Marine kad je bio mlađi, ali dva desetljeća u nogometnoj upravi jasno su ukazivala da je on pravi kandidat da zamjeni McQueen-a, posebno kada je u klubu već postojalo nepisano pravilo "promicanje iznutra '. 8 punih sezona tijekom kojih je Patterson bio zadužen za upravaljanje timom bile su neke od najtiših godina u povijesti kluba, tokom tih godina nije se desilo ništa spektakularno, niti dobro niti loše. Klub se zadržao u gornjem dijelu tablice, ali nikad nije zavrsio na visem postolju do 5 pozicije.  Dva puta su završili nisko na tablici dovoljno da uzrokuju zabrinutost, ali ne i dovoljno nisko kako bi doslo do ispadanja iz lige i smjene trenera.

Ali nakon sto je klub završio kao sedmi na tablici 1935 godine, došlo je do alarmantne krize, jer je klub u poslednjih 20 utakmica pobjedio samo tri puta. Spasili su se ispadanja jer je klub imao tri boda vise od zone ispadanja. Pritisak upravljanjem kluba, kao I obavljanjem funkcije menadzera u prvoj diviziji,  gdje  rezultati nisu bili dobri kao sto se očekivalo, rezultiralo je teškom bolešću Pattersona, koji je bio prisiljen podnijeti ostavku na menadzerskoj poziciji, iako je nastavio raditi kao tajnik kluba.

Patterson je tokom svoje karijere kao Liverpoolov menadzer pruzio priliku dvojici mladih igraca koji će ostaviti značajan trag u povjesti kluba, Jack Balmer-u i Phil Taylor-u koji će kasnije i sam postati menadžer Liverpoola.
Jack Balmer Phil Taylor

No, vjerojatno glavno pojacanje u vremenu Patterson-ove vladavine bio je dolazak Škota Matt Busby-a, koji je potpisao za klub 1935 godine. Ujedno je bio i čovjek kojeg su celnici Liverpool-a htjeli zadrzati kao menadzera na kraju Drugog svjetskog rata.  Ali on je odlučio otići u Manchester United. Busby je naravno, još uvijek bio igrač kada George Patterson odstupio i tu je bio još jedan George (Kay), koji je bio primoran da napusti Southampton i krene na sjever preuzeti klupu kluba sa Anfielda.

Matt Busby
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 13:01 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #5 : Listopad 20, 2009, 19:47 »
GEORGE KAY



George Kay rodjen je 21.09.1891 u Manchesteru, klubu je pristupio 06.08.1936 I pritom tim vodio u 257 utakmica, pri cemu je ostvario uspjeh osvajanja naslova prvaka engleske u sezoni 1946/47, umro je 18.04.1954.

George Kay-u je bilo 44 godine kad je napustio klupu Southampton-a I dosao na klupu Liverpool-a, u svibnju 1936. Kay je rođen u Manchesteru i igrao je za lokalni klub Eccles, prije nego se pridružio Bolton Wanderers-ima 1911 godine. Tu se zadrzao veoma kratko prije nego je otputovao u Irsku da zaigra za Belfast Celtics, u klubu u kojem je bio prvi englez postavljen za kapetana. Nakon prvog svjetskog rata, nakon sto se prvenstvo ponovno nastavilo George Kay se pridružio West Ham United-u i bio je njihov kapetan u prvom FA Cup finalu koje se odigralo na  Wembley 1923 godine (te godine sudac je bio David H. Asson). Hammersi su izgubili taj dan od bivseg  George-ovog kluba Boltona, isto tako zavrsili su kao drugi iza Notts County-a u tadasnjoj drugoj ligi.

iz igrackih dana provedenih u WHU

1927 godine Kay se preselio u Stockport County kao igrač, a zatim I u Luton Town, u početku kao igrač-trener 1928 godine, da bi sledece godine oprostio se od nogometne karijere I postao menadzer u svojoj 38 godini. Na klupi Lutona zadrzao se do kraja sezone 1930/31 prije nego sto je bio privučen mogućnošću treniranja kluba u visem rangu takmicenja, Southampton. Sveci koji su osvojili prvenstvo Trece lige (Jug) 1922 godine, bili su zeljni osjetiti uspjeh, ali u punih pet sezona koliko je George Kay proveo  na Dellu, klub nikad nije napravio neke vece uspjehe niti je zavrsavao u gornjem dijelu  tabele, završavavši na 14., 12., 14., 19. i 17. mjestu. Bez obzira na neuspjeh Kay je bio poštovan od strane igraca I uprave I nije se bojao  isprobati nove ideje. Također je bio iskusan i vjerojatno zbog svih tih kombinacija svojih osobina privukao je paznju Liverpool-a. Celnici kluba su mu pristupili tek kada se znalo da on vise nece biti menadzer Svetaca.

Kay je bio samo nekoliko godina na Anfieldu prije nego sto je zapoceo drugi svjetski rat, a s njim su bile okoncane I mnoge nogometne karijere. Kada je rat zavrsio, klub se odlucio na neobičan korak uputivsi se na turneju po Sjevernoj Americi i Kanadi. Sasvim je vjerojatno da je George Kay je bio pokretač ovog putovanja, sigurno je smatrao da ce tadasnjim igracima dobro doci promjena klime I hrane u djelovima koji nisu bili “zarazeni” ratom te tako im pomoci u sklopu rehabilitacije. Uveo je tabelu kazni za nepridrzavanje pravila ... 10 utakmica na raznim pozicijama između 12. svibnja i 11. lipnja ... ali čini se da je sve to dalo truda jer su mnogi docekali sezonu u daleko boljem fizičkom stanju nego mnogi njihovi konkurenti. Liverpool je te godine isao po prvo poslijeratno prvenstvo te 1947 godine, sto bi ujedno oznacavalo I kraj crne serije od 24 godine bez naslova prvaka Engleske.

Liverpool, Manchester United, Wolverhampton Wanderers i Stoke City su bili u mogućnost osvajanja naslova kako je sezona dosezala svoj vrhunac. Liverpool-ova poslednja utakmica te sezone bila je protiv Wolvesa na Molineux-u. Domaćini su imali 56 bodova, gosti 55. Liverpool je morao pobjediti ... a onda čekati i nadati se. Redsi su odradili svoj dio posla, pobjedivsi sa 2-1, a ostali rezultati su im isli na ruku i tako su postali prvaci nogometne lige po 5. put. To je bio George Kay-ve najljepši trenutak kao nogometni trener.

Jack Balmer i Albert Stubbins su bili znacajni golgeteri pod vodstvom Kay-a, ali klub se vise nije priblizio mogucnosti osvajanja niti jedne titule. Najbliže tome bilo je 1950 godine kada su dosegli finale  FA kupa po drugi put u svojoj povjesti I prvi put nakon 36 godina. Nažalost, veliki dan na Wembleyu završio je razočaranjem I porazom od Arsenala 2-0 (strijelac oba pogotka bio je Lewis),  klub koji će nanijeti više jada Liverpool-u u godinama koje dolaze, kada su u pitanju trofeji.

Albert Stubbins

George je otputovao u London i vodio tim u toj utakmici, ali vec tad se dalo naslutiti da ga zdravlje polako izdaje. Bilo je jasno da više nemoze obavljati funkicju menadžera u klubu. Menadžersku karijeru okončao je u siječnju 1951 godine nekoliko mjeseci prije njegovog 60. rođendana, boreći se svom snagom I hrabrošću protiv svoje bolesti, ali umro je tri godine kasnije u Liverpoolu, 18. travnja, 1954.
Tokom svoje karijere u klub je doveo nekolicinu mladih igrača poput Bob-a Paisley-a kojeg je doveo bez oštete iz Bishop Auckland-a, kao I buducu legendu kluba Billy Liddella.
Njegovu smrt prokomentirao je I Liddell iskazavši čast bišem menadzeru: “Ako je ikad ijedan čovjek dao svoj život za klub, George Kay je to uradio za Liverpool”.

Bob Paisley Billy Billy Liddlell
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 13:14 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #6 : Listopad 20, 2009, 19:52 »
DONALD "DON" WELSH



Donald Don Welsh rodjen je 25.02.1911 u Manchesteru, svoje najbolje igracke dane proveo je u Charlton Athleticu, a kao menadzer trenirao je nekoliko klubova, niti jedan sa previse uspjeha, na klupu LFC dosao je 05.03.1951 I na klupi je proveo sveukupno 232 utakmice, umro je 1990 godine u dobi od 78 godina.

U ožujku 1951 Liverpool je uspio uvjeriti  Don Welsh-a da se  preseli sjeverno od južne obale gradića Brighton I da zamijeni George Kay, koji je umirovljen zbog zdravstvenih razloga dva mjeseca ranije. Don je već bio poznat u gradu, jer je bio popularan gostujuci igrač za Liverpool FC. 1943-1945 tijekom Drugog svjetskog rata, bio je povezivan sa Liverpoolom koji ga je htio za menadzera, ali zahtjev je bio odbijen od strane poslodavaca Charlton Athletica koji su odbili to dopustiti.  Sredinom 30-ih godina Don je uzivao u svojim najboljim igrackim danima tada na The Valley-u. Bio je inspiracija za uspon kluba iz juznog Londona osvojivsi Trecu ligu(Jug) 1935, zavrsivsi kao drugi u Drugoj ligi iza prvaka Manchester United 1936 godine, a zatim završivši kao drugi u elitnom razredu iza prvaka Man. Citya godinu dana kasnije. To nije bila slučajnost sto je Charlton završio 4. i 3. u dvije sezone koje su prethodile Drugom svjetskom ratu. Nakon rata, Charltonov uspjeh u ligi je opadao, ali im Don pomogao dostici finale FA kupa 1946 godine i 1947 godine, takodjer dobio je medalju pobjednika nakon sto su dobili nakon produzetaka Burnley 1947 godine. Strelac jedinog gola bio je Chris Duffy u 114 minuti.

Don proslavlja svoj najveci igracki uspjeh, osvajanje Fa Cupa

Sa zavrsetkom igracke karijer, Welsh je započeo svoju menadzersku karijeru u Brighton & Hove Albion u studenom, 1947. Tada mu je bilo 36 godina. To nije bila sjajan početak. Brighton je završio na dnu Trece divizije (jug) na kraju sezone 1947-48, ali nije automatski ispao iz lige, no njihovi rezultati sledecih godina su bili veoma siromašni. Brighton se donekle oporavio i zavrsio na 6. i 8. mjestu u sljedeće dvije godine prije nego što je Liverpool zatrazio njegove usluge.

slika iz ratnih dana naseg bivseg trenera i igraca (Welsh lijevo, Busby sredina)

Don Welsh imenovan je menadžerom Liverpoola 5. ožujka 1951, ali je morao rijsiti neke stvari sa bivsim poslodavcima prije nego sto je pozvan na svoj prvi sastanak odbora u Liverpoolu 21. Ožujka 1951 godine. Tim je prvi put vodio u nekoj utakmici 23. ožujka. (Slično kao i Bill Shankly koji je imenovan od strane Liverpoola na 1. prosinca 1959, ali nije učinkovito mogao preuzeti ulogu menadžera u Liverpoolu do dana 14. prosinca). Nažalost, Donov  Liverpool u sledecih par sezona ostvarivao je prosjecne rezultate. Doba kada je tandem Balmer / Stubbins harao travnjacima u Engleskoj uskoro je dosao kraju i tim se previse oslanjao na Billy Liddell-a, koji je postao toliko važan i utjecajan da su neki navijači dali nadimak klubu "Liddellpool" u njegovu čast. Ali čak i Liddell nije mogao zaustaviti posrtaj tima koji je u sezoni 1953/54 zavrsio na dnu sa samo 9 pobjeda i 28 bodova.

Menadžeri su tada imali vise mogucnosti da zadrze svoj posao pa tako i Welsh koji je izbjegao otkaz, ali klub se u sledecoj sezoni nije uspjeo vratiti u elitni razred, zavrsivsi sezonu na  11 mjestu 1955 godine u sezoni koja je ukljucivala ponizenje i strasan poraz  9-1 od buduceg prvaka Birmingham Citya . Don Welsh je potrošeno mnogo novca u to vreme,  puno je otislo na igrače koji su ili prošli svoje najbolje igracke godine ili nisu pokazali svoju najbolju formu kakva se ocekivala od vecine njih.  Uprava je vjerovala da je promjena potrebna i Welsh je bio smjenjen  pred kraj sezone 1955-56. . Tada je usao u povjest kao prvi trener koji je bio smjenjen sa duznosti. Liverpoola je sezonu završio na 3 mjestu pod vodstvom novog menadzera Phil Taylor.

Phil Taylor prdvodi nas u finalu FA Cupa kao kapetan protiv Arsenala 1950

Nakon što je napustio Liverpool, Don je postao carinik na zapadu zemlje, dok se ponovno nije javila draž nogometa te ga vratila natrag u menadzerske vode, ovaj put u Bournemouth u novoosnovanom klubu  neposredno pred početak sezone 1958 -59. Nakon dvije prosjecne sezone( završili su kao 12. i 10.), smijenjen je u veljači 1961 nakon niza loših rezultata.  Nakon toga kratko je vodio Wycombe Wanderers između srpnja 1963 i studenog 1964 prije povratka u klub, gdje je postigao najveci uspjeh kao igrač, u Charlton Athletic gdje je postao član njihovog administrativnog osoblja.
Don Welsh nije bio uspješan kao menadžer Liverpoola, koliko god je on to zelio postati i vratiti se na dane slave Georga Kaya. 50 desetljece nije bilo dobar period za Liverpool Football Club, osim dostizanje finale Cupa na početku i imenovanjem Bill Shankly na kraju. Možda je Donald Welsh bio kriv čovjek u krivo vrijeme? Nažalost, klub je bio u gore stanju kad je otišao, nego kad je došao i sljedeći i sledece imenovanje je bilo presudno. Liverpool je odlučio držati stvari 'u obitelji "i okrenuo se bivšem kapetanu Phil Taylor-u, koji se oprostio od igracke karijere nakon ispadanja iz lige 1954, ali je ostao u klub u ulozi trenera.
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 13:18 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #7 : Listopad 20, 2009, 19:57 »
PHIL TAYLOR


Phil Taylor rodjen je 18.09.1917 godine u Bristol-u, na klupi Liverpool.a debitovao je 18.08.1956, i vodio je Liverpool kroz 150 uitakmica u kojima je ostvario 76 pobjeda, 32 neresen, i 42 poraza, godina smrti se ne navodi.

Phil Taylor je uglavnom poznat kao jedini Liverpool-ov menadzer koji  nikad nije vodio klub u Prvoj ligi. Taylor je bio povezan sa Liverpool Football Club preko 20 godina, kada je bio zamoljen  da nasledi Don Welsh-a na kraju sezone 1955-56. Rođen je u Bristolu, je bio englski skolski reprezentativac  prije nego sto je poceo sa igranjem za neki od gradskih klubova (Rovers) prvo  amaterski, a kasnije i profesionalno. Bio je potpisan od strane Liverpoola  u ožujku 1936 godine za 5,000 funti, sto u to doba nije bilo malo za 18 godisnjeg igraca.

Odmah je postao prvotimac, Phil-ova  profesionalna karijera bila je nakratko prekinuta zbog Drugog svjetskog rata, kao što je to bio slucaj za mnoge njegove suvremenike. No, dok su mnoge njegovi kolege bili prestari da igraju opet, kada je rat zavrsio, Phil je bio relativno mlad i sa svojih 27 godina mogao je pruziti jos mnostvo dobrih igara. Njegov je najbolje razdoblje neposredno nakon rata, kada je osvojio prvenstvo  sa Liverpool-om (1947) I igrao u finalu FA kupa (1950). Njegove tri utakmice sto je odigrai za Englesku takodjer su bile iz perioda u sezoni 1946/47. On je bio solidan i pouzdan centralni branic i prvi izbor kada je trebalo zamijeniti Jack Balmer-a kao kapetana kluba.

Dobar igrac neznaci d ace biti I dobar menadzer. Phil je imao dvije godine iskustva kao pomocni trener u Liverpoolu prije nego što je pozvan da preuzme ulogu menadžera, ali ovo je bio potpuno drugačija odgovornost. Ponekad ljudi su 'previše fini da bi bili menadžeri', sto je upravo oznacavalo Phila jer nije imao potrebnu drskost I ostrinu prema igracima, a I samoj igri. Možda ne toliko u 5 deceniji 19 stoljeca koliko se to ocekuje u danasnje vrijeme, ali to se moze primjeniti na Phil-u. Možda mu je bilo teško se maknuti od igrača jer je bio na istoj razini sa njima I nije bilo prostora ni vremena da napravi korak vise? Bez obzira na razloge, Phil se tesko snalazio pod pritisakom da Liverpoola vrati natrag na vrh I to je na njega djelovalo gotovo nepodnosljivo.

Po dolasku odmah je u klub doveo novog golmana Tommy Younger i napadaca Johnny Wheeler-a, koji je premješten u vezni red ubrzo nakon njegova dolaska.

Johnny Wheeler

Osvojeno  3 mjesto u sezoni 1956/57, kao i 4 mjesto po zavrsetku sezone 1957/58 možda su zadovoljavajuća u nekim drugim klubovima, ali ne I u Liverpoolu, gdje je imenovan imenovan  novi predsjednk kluba Tom (TV) Williams koji je imao ambicije da zasigurno nadmaši neke od svojih prethodnika. Iako je Taylor-ova pozicija bila uzdrmana do  17. studenoga 1959, sumlja se da je je njegov otkaz ubrzalo ranije sramotno ispadanje iz FA Cup od strane amaterskog kluba Worcester City ranije iste godine.

slika na kojoj se nalaze tadasnji predsjednik John Smith, Bob Paisly i nekadasnji predsjednik TV Williams (desno)

Taylor je priznao da je "pokusaj vracanja Liverpoola u prvu ligu, za njega se pokazalo previše, kao prevelik zalogaj." Nakon 23 godine provedenog u klubu Phil Taylor je progovorio za Liverpool Daily Post o svojoj odluci: "Bez obzira koliko veliko je bilo razočaranje za predsjednika kluba na naš neuspjeh da se vratimo natrag u prvu ligu, nije bilo vece od moga. Ja sam to nacinio mojim osobnim ciljem. Ostavio sam srce pokusavajuci i trudio sam se svom svojom energijom koju sam mogao sabrati. Takva težnja ipak nije bila dovoljna i sada je došlo vrijeme da predam nekom drugom palicu I nadati se da on moze učiniti bolje od mene. "

Phil Taylor se odlucio zauvjek odmoriti od nogometa,  postao je prodajni predstavnik za neko vrijeme. Zaista je bila steta sto stvari nisu isle najbolje za njega, ali postignuce koje je napravio kao uspjesan igrac  za klub uvijek ce biti teško slijediti I na poziciji menadzera. Čin koji je pratio napustanje klupe Phil Taylora zauvjek će promjeniti sudbinu Liverpoola I bit će zapisana kao najveći događaj u prekretnici  Liverpool Football Club-a dovijeka.
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 13:23 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #8 : Listopad 20, 2009, 20:01 »
BILL SHANKLY



William (Bill) Shankly, sin John i Barbara Shankly, rođen je u rudarskom naselju Glenbuck u Škotskoj 2. rujna 1913. Bill je imao četiri braća (John, Bob, Jimmy i Alec) i pet sestara (Netta, Elizabeth, Isobel, i Barbara Jean).

Iako većina muškaraca koji su živjeli u selu radili  su kao rudari, John Shankly je bio krojač. Ljudi koji su zivjeli u Glenbuck-u bili su strogo vezani za trgovinu i zajedništvo i za vrijeme njegove mladosti Bill Shankly je razvio socijalistička uvjerenja. "Socijalizam u koji ja vjerujem nije stvarno politički. To je način življenja. To je humanost. Verujem da jedini način da živimo je kroz uspješan kolektivni napor, sa svima koji rade jedni za druge, svi pomažući jedni drugima , i svatko ima udio u nagradama na kraju dana.’’

Bill Shankly-eva majka Barbara je bila jako zainteresirana za nogomet. Njezina dva brata, Robert Blyth i William Blyth, preselili  su se u  Englesku da bi igrali profesionalni nogomet. Kasnije obojica su bili ukljuceni u nogometnu upravu, Robert je imenovan predsjednikom Portsmouth FC-a, a William je bio direktor Carlisle United u kojem je bio mnogo godina.

Shankly je napustio školu kao četrnaestogodišnjak i sa drugim dječacima odlazio je raditi u rudnik Glenbuck. Kao što je kasnije podsjetio: "Moja plata neće biti više od dva šilinga i šest penija na dan. Moj posao je bio isprazniti pune kamione kad izađu puni ugljena i poslati ih nazad dolje Nakon oko šest mjeseci rada, posao koji je bio aktivan, ali ne i težak, znao bi otići do dna jame. Rudnici ugljena i jame su prva mjesta koja su imali struju, prije nego što su ih ljudi uveli u svoje kuće, dubine jama su bile kao Piccadilly Cirkus. Prvo bih pomaknuo puni kamioni i stavio ih u kavez, a zatim bi preuzeo prazni kamioni i odvezao bi ga do mjesta utovara.

Shankly je karijeru počeo igrajući nogomet za  Cronberry Eglinton. 1932 godine jedan skaut koji radi za Carlisle United, primjetio je igre mladog Billa i dogovorio mu prijelazak u klub.. Kao i svoja četiri brata, John Shankly, Bob Shankly, Jimmy Shankly i Alec Shankly, Bill je sada bio profesionalni nogometaš. Unatoč što je bilo manje od 1000 stanovnika, selo je proizvelo oko 50 profesionalnih igrača u periodu od 60 godina.

Shankly bio je premješten u Preston North End za £ 500 1933 godine. A antialkoholičar, nepušač i fitness fanatik, ovaj vrlo energični 20 godišnjak, formirao je partnerstvo s velikim međunarodnim bivšim igračem Engleske, Robertom Kelly-em. U sezoni 1933-34 Kelly i Shankly pomogli su klubu ući u Prvu Diviziju.
Bill kao igrac PNE

Kelly, sada u dobi od 41 godine, smatrali su ga previše starim za prvu ligu i dozvoljeno  mu je da postanu igrač/menadzer u Carlisle United. Za Preston je potpiso još jedan veteran, Ted Critchley, zamijenivši Kelly-a. Ostali igrači koji su dovedeni te sezone uključivalo je i Jimmy Maxwell (Kilmarnock) i Jimmy Dougal (Falkirk). U sezoni 1934-35 Preston je zauzeo 11 mesto u prvenstvu. Maxwell, koji je igrao centralnog napadača, bio je vodeci golgeter kluba sa  26 postignutih golova u prvenstvu i kupu.

Sljedeće sezone Preston North End nagovorio je Škotskog internacionalca Tom Smith da se priključi klubu. Ostala pojačanja  te godine uključivali su braću Hugh O'Donnell i Francis O'Donnell, iz Celtica.

U sezoni 1935-36, Preston je završio 7 u ligi. Jimmy Maxwell je opet bio najbolji strijelac sa 19 postignutih golova u svim natjecanjima. Shankly, snažno krilo polako je  izrastao kao najvažniji igrač u timu. On je rijetko propuštao utakmice i pomogao je Preston North End-u  doseći finale 1937 FA Cup-a  protiv Sunderlanda na Wembley-u. Francis O'Donnell zabio je jedini pogodak za PNE, ali  Raich Carter u top formi pomogao je Sunderland-u postigavši tri gola.

Na početku iduće sezone, Preston je potpisao dva važna pojačanja. U rujnu 1937 godine Preston kupuje krajnje cjenjenog napadača George-a Mutch-a iz Manchester United za 5000 £. Sljedeći mjesec Robert Beattie vičan povučeni napadač, stigao je iz Kilmarnock za naknadu od 2500 £. Oni su se pridružili kolegama Škotima Bill Shankly, Jimmy Dougal, Andrew Beattie, Jimmy Maxwell, Tom Smith, Hugh O'Donnell, Francis O'Donnell i Andrew McLaren-u.

U sezoni 1937-38 Preston North End (49 boda) osvojio je 3 mjesto u prvoj diviziji iza Arsenala (52) i Wolverhampton Wanderers (51). Preston je imao još jednu uspješnu sezonu u Fa Cup-u 1937-38 godine. Preston je pobjedio West Ham United u trećem pretkolu hat trickom George Mutch-a. Mutch je također postigao golove protiv Leicester Cityja u četvrtom pretkolu, te je u polu-finalu kada je Preston dobio Aston Villa-u 2-1.

U FA Cup finalu Preston je igrao protiv Huddersfield Towna. To je bilo prvi put da je cijela utakmicu prikazana uživo na televiziji. Čak i tako, daleko je više ljudi gledalo utakmicu na stadionu jer je samo oko 10.000 ljudi u to vrijeme imalo TV. U prvih )= minuta nije bilo pogodaka i igrali su se produžeci. U posljednjoj minuti nadohnade vremena, Bill Shankly je sjajno uposlio u sesnaestercu George Mutch-a. Alf Young Huddersfield-ov središnji branič srušio ga je s ledja, a sudac je bez oklijevanja pokazao na penal.Mutch je prilikom starta bio povrijeđen i iznešen sa terena, ali se nakon ukazanog tretmana vratio na teren i izveo penali, lopta je zavrsila pod prečkom. To je bio jedini gol na utakmici i Shanklyjei osvojio pobjedničku medalju.

Bill kao igrac osvaja FA cup

Shankly je imao prekrasnu sezonu i 9. travanja 1938 osvojio je svoj prvi međunarodni trofej kad je igrao za Škotsku protiv Engleske na Wembley. Također u škotskoj reprezentaciji igrali su I usigrači iz Prestona, George Mutch, Andrew Beattie, Tom Smith and Francis O'Donnell. Škotska je pobijedila sa 1-0 golom Mutch-a. Kasnije te sezone, druga dva igrača Prestona,  Jimmy Dougal i Robert Beattie, pozvani su da igraju za Škotsku..

Shankly je takodjer igrao za Škotsku protiv Sjeverne Irske (listopad, 1938), Walesa (studeni, 1938), Mađarske (December, 1938) i Engleske (April, 1939). Shankly-eva međunarodna karijera bila je prekinuta početkom Drugog svjetskog rata. Igre u nogometnim ligama bile su ukinute ili ograničene(utakmice su se smjele igrati izmedju klubova u radijusu od 50 kilometara udaljenosti) . Međutim, klubovi su podijeljeni u sedam područjakako bi se igre mogle nastaviti. U sezoni 1940-1941 Preston North End-u bilo je potrebna pobjeda protiv Liverpoola da bi osvojili titulu Sjeverne Regionalne lige . Devetnaestogodišnji Andrew McLaren postigao je svih šest golova u pobjedi od 6-1.

Preston North End također je sudjelovao1941 godine u Football League War Cup. Andrew McLaren postigao je 5 golova u pobjedi Prestona 12-1 nad Tranmere. On je također postigao hat-trick u 4 rundi protiv Manchester City-a. Preston je dosegao finale pobjedivsi u polu-finalu «-0 Newcastle United. 31. maja Preston je igrao u finalu protiv Arsenala, a tim su sacinjavali sledeći igrači: Jack Fairbrother, Frank Gallimore, William Scott, Bill Shankly, Tom Smith, Andrew Beattie, Tom Finney, Andrew McLaren, Jimmy Dougal, Robert Beattie i Hugh O'Donnell.

Igra se odvijala ispred 60000 ljudi. Arsenal je nagrađen penalom nakon samo 3 odigrane minute ali je udarac Leslie Comptona zavrsio na stativi. Ubrzo nakon toga Andrew McLaren postigao je gol na dodavanje Tom Finney. Preston je dominira ostatkom utakmicu ali je Dennis Compton uspio zabiti za izjednačenje minutu prije kraja.

Ponovljena utakmica odigrala se na Ewood Park-u, terenu Blackburn Rovers. PNE jet u utakmicu dobio sa 3-0.

Bill Shankly oprostio se od igranja nogometa 1948 godine. Tijekom svojeg vremena provedenim u Preston North End zabio je 14 golova u 337 utakmica, kako u ligi tako I u cupu.

Shankly je postao trener Prestonova rezervnog tima, ali u martu 1949 je dogovoreno da postane menadzer Carlisle United. Klub je završio treći u trećoj diviziji (Sjever) u sezoni 1950-51. Carlisle je imala malo novca za potrošiti i 1951 Shankly odstupa sa mesta menadzera zaleći se zbog nedostatka sredstava. Slična je bila priča i u Grimsby Town-u (1951-54) i Workington-u (1954-55).

1956. godine Shankly je postao pomoćni menadzer pod vodstvom Andrew Beattie u Huddersfield Town, klub koji je upravo bio ispao iz prve ligu. Ubrzo nakon pristupanja klubu, Shankly je potpisala 15-godišnjaka Dennis Law-a. Tijekom iduće tri godine Shankly je bio uključen u zadrzavanju Law-a u klub. To je uključivalo i ponudu od  45,000 funti do strane Evertona.

Shankly nije uspeo da vrati Huddersfield Town u prvi ligu, završavavši 12. (1956-57), 9. (1957-58) i 14. (1958-59). U prosincu 1959, Shankly je postao menadžer u Liverpoolu, još jednom drugoligaškom klubu koji se pokušavao vratiti u prvu ligu. U sezoni 1959-60 Shankly ih je doveo do trećeg mjesta, isti poduhvat je napravio i sledece sezone, da bi u sezoni 1961-62 osvojio prvo mesto sa 62 boda i promovirao klub u prvu ligu.

« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 13:28 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #9 : Listopad 21, 2009, 16:17 »
Wilf Mannion je bio veliki zagovornik da se Shanklya postavi za vodeću stručnu osobu u klubu.: "Ono što volim kod Billa je da nikada ne paniči. Čak i kada stvari ne idu kako je zacrtao, on se drži iste momčadi i daje im priliku da se smire i organiziraju.’’Panika neka zavlada i sve je izgubljeno ', jedna je od Shanklyevoh izreka. Sve što Bill radi, radi planski. Čak se i treninzi odrzavaju po strogom rasporedu. Ali to ga ne čini strogim vaspitačem.. Daleko od toga. Bio je jedan od najopuštenijih osoba koju sam ikada sreo. Pitajte igrače. On je uvijek 'Bill' za njih. Nema 'gospodin' ili 'šefe (boss)'’ kad su oko njega. "Neka vas igrači doživljavaju kao sebi jednakim", kaže Bill,' i ti ćeš isto dobiti toliko poštovanja. " . ''Ne bih  se mogao složiti više. "

Tom Williams tadasnji predsjednik jeprišao Bill-u I ponudio mu mjesto na klupi Liverpoola nakon sto je Phil Taylor otisao. On je odmah znao da ce na Anfieldu  imti više ambicija i potencijala nego sto ce to ikad biti u Leeds Road, i ovaj put nije htio prihvatiti “Ne” za odgovor kada je bilo rijec o potpisivanju igrača za koje je znao da će poboljšati tim i dati im veće šanse za promociju u prvu ligu.  Znajuci kakih su potencijala I obecavajuci igraci Yeatsa i St. John, Bill ih je pozelio u svome timu, ali dosao je do neslaganja sa upravom. Kratak odgovor je bio: "Ne možemo ih priuštiti". No, novi direktor i lokalni poduzetnik gospodin Sawyer, koji je dijelio Bill-ove ambicije za Liverpool intervenirao je medju ostalim clanovima uprave izjavivsi: "Ne možemo si priuštiti da ih ne potpisemo". Oba škota su bila utjecajna za igru Liverpoola I pomogla Liverpoolu u vracanju u prvu ligu osvojivsi drugu ligu sa osam bodova prednosti ispred prvog pratitelja.

Bile su potrebne samo dvije sezone prije negos sto je Shankly osvojio svoju prvu titulu sa Liverpoolom. Na Anfieldu je vec postojala nekolicina dobrih igraca kada je Shankly stigao. Osvajanje lige 1964 označio početak Liverpool-ove europske avanture. Te sezone nisu imali srece i kontroverzno su poraženi od strane Intera, 1965 godine u polufinalu Europskog kup (iako sui h nakon prve utakmice odigrane na Anfieldu, talijani prozvali I optuzili na uzimanje nedozvoljenih srestava),  ali to ispadanje su nadohnadili osvajanjem FA kupa po prvi put u dugoj povijesti kluba (Liverpool je u finalu dobio Leeds United sa 2-1, nakon regularnih 90 minuta nije bilo golova, da bi pocetkom produzetaka Liverpool u vodstvo doveo Roger Hunt u 93 minuti, u 95 minuti LU je izjedancio golom Bremner, da bi konacnih 2-1 postavio svojim golom St. John u 113 minuti. Utakmica se igrala pred 100 000 odusevljenih navijaca, sudac te utakmice je bio W. Clements iz Birminghama.)

kao osvajaci Fa cupa 1964

Nisu se sva Shankly-eva pojacanja , ispostavit ce se kasnije, bila uspješana kao sto bi on to volio. Alun Evans i Tony Hateley su imali kratku karijeru na Anfield-u, za razliku od Emlyn Hughes-a koji nije spadao u tu kategoriju. Shankly ga je pokusao potpisati odmah cim ga je video u njegovoj prvoj profesionalnoj utakmici, ali je morao biti strpljiv prije nego sto je u svom naumu I uspjeo. To je bilo prijelazno vrijeme za klub. Nakon toga dolazi drugi naslov 1966 godine, klub nece zavrsiti na nizoj poziciji od 5 mjesta do kraja desetljeca. Možda je menadžer imaomalo  previše povjerenja u igrace koji su mu vjerno sluzili sredinom ‘60-ih? Ali stvari su se promijenile jednog hladnog poslijepodneva u veljači 1970 godine, kada je Liverpool ispao iz FA kupa od drugoligasa Watford.

"Nakon Watford sam znao da sam morao učiniti svoj posao i promijeniti momčad", podsjetio je Bill. "To je moralo biti ucinjenom, a ako to ne učinim, to bi oznacavalo smanjenje mojih obaveza". Većina stare garde je bilo prodano ili otpusteno. Na njihova mjesta došli su igaci poput Ray Clemence, Larry Lloyd, John Toshack, Steve Heighway i Brian Hall. Plus I potpis najboljega medju njima inspirativnog Kevin Keegan iz Scunthorpe United. Ovi ljudi plus mladi igraci  iz ‘60-ih sto su se zadrzali u klubu poput Smith, Lawler, Callaghan i Hughes, koji su preživeli Watford-sku cistku, sacinjavati ce jezgru tima koji će osvojiti naslov prvaka 1973 godine. Te 1973 godine osvojena je dupla kruna I klub je osvojio svoj prvi evropski trofej Kup uefa, sto je oznacavao I najveci uspjeh kluba (tu utakmicu Liverpool je odigrao protiv Borussia Mönchengladbach, susret se igrao na nasem Anfieldu i Liverpool je nosen podrskom navijaca (41 169 navijaca) savladao njemce, sa 3-0. Strelci za Liverpoolov povjesni uspjeh bili su Keegen (21min,32min) i Lloyd (61min) .

Godinu dana kasnije Liverpool je zavrsio sezonu kao drugoplasirani iza Leeds United u prvoj ligi, ali je ponovno dosegao finale FA kupa, ovaj put nadajuci se da nece ponovno slomiti srca svojih navijaca kao sto je to bio slucaj u porazu u nadohnadi vremena protiv Arsenal 1971 godine ( ta utakmica je takodjer resena u produzecima, isto tako poveo je Liverpool u 92 minuti preko Heighway, da bi u nastavku Arsenal stiga do pobjede golovima Kellya I Georga). Newcastle je u potpunosti bio nadigran (Liverpool je dobio utakmicu 3-0, golovima Keegana I Heighway-a).

osvajaci Fa Cupa 1974

Bill je tada bilo 60 godina. Najavu koja će potresti nogometni svijet bila je nekoliko tjedana daleko. Kako je sam izjavio: “Prije utakmice sjedio sam u svlacionici Wembleya i osjećao sam se umorno od svih ovih godina. Znao sam da ću se uskoro moratiu oprostiti I okoncati sve ovo". U srpnja 1974 godine to je i učinio, povukao se sa mjesta Liverpool-ovog menadzera.

zadnji dani kao menadzer

To je bilo  strašno tužno da nakon toliko uspjeha, da stvari postanu teske, nepremostive izmedju njega I kluba kojem je sluzio 15 godina. Možda je tu bilo grešaka sa obje strane? Bilo je to teško stanje. "Još uvijek htio pomoći Liverpool, jer klub je postao moj život. Ali nije mi bila data sansa ", podsjetio je Shankly. Izgleda da je klub zelio cisti prekid, osjecali su da bi bilo previse komplikacija da je Bill I dalje ostao na celu tima.. Obilazio je Melwood neko vrijeme, ali je dobio dojam da bi bilo bolje da prestane dolaziti. Isto tako izjavio je da bi bio pocascen da postane direktor kluba, koji je sigurno zaslužio zbog onoga što je postigao kao menadžera, ali ponuda nikad nije došla.

Bill Shankly je djelovao neuništivo, ali nazalsot pretrpio je srčani udar, u jesen 1981 godine i ubrzo nakon toga umro je 29. rujna. Njegova ostavština može se vidjeti na Anfield i danas, ali ne samo kao vrata koja nose njegovo ime ili postavljenog kipa ispred Kop-a. Shankly je bio katalizator kojeg je LFC trebao, koji mu je bio potreban. Ostali ljudi nastavili su posao koji je on započeo, ali on je bio otac današnjeg Liverpool-a i učini je toliko toga za klub, pretvorivsi ga u masinu, u jednu  velikih silu u engleski ligi, a zatim I u europskom nogometu. On je imao viziju kad je stigao, a nije zazirao ni od teških odluka koje je znao da će imati koristi dugoročno za klub. Tako receno, dug koji nam je ostavio iza sebe kao Liverpool-ov menadžer nikada mu necemo moci vratiti niti se oduziti za njega.
[/img]
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 13:34 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #10 : Veljača 14, 2010, 20:20 »
ROBERT PAISLEY


Bob je rodjen 23.01.1919. godine u selu znanom pod imenom  Hetton-le-Hole koje nije bilo smatrano najlepsim dijelom Engleske. Industrijsko mjesto (uglavnom su se ljudi bavili rudarstvom) iz koje je izbijala kreativna energija i mukotrpan rad.

Znakovito  da je na dan Bob-ovog  rođenja, 23 siječanj 1919. 150,000 rudara stupilo u štrajk za kraći radni tjedan. Za muškarce bez mnogih primanja I bogastva bilo koje vrste, odlazak u štrajk je bio poslednji čin koji je  otkrivao u kojim sve teškim radnim uvjetima moraju raditi.

Bob je bio drugi najstariji od četvorice braće, Willie je bio najstariji, potom Bob, zatim Hugh I najmladji Alan. Bobov otac Sam radio je u lokalnom rudniku, a njegova majka Emily je bila domaćica koja je drzala obitelj skupa u danima depresije i nevolja.

Godine 1926. u vrijeme općeg štrajka sedmogodišnji Bob je bio prisiljen raditi u obliznjem rudniku zajedno sa svojim skolskim prijateljima mjesajuci sirovo gorivo, ishrana mu se uglavnom sastojala od raznih supa, koje su koliko toliko davale snagu izmucenom mladom tijelu.

“Hetton-le-Hole je bilo obicno rudarsko selo, sedam km udaljeno od Sunderlanda gdje je ugljen bio kralj, a nogomet  religija. Moj otac je bio rudar, i iako nikada nije želio da bilo koji od njegova četiri sina da dodje u jamu da radi tamo,ali tada nije bilo alternative. Živjeli smo u maloj trosnoj kući, i iako nam nikada nije nedostajalo osnovnih zivotnih potrepstina, nikada nije ostajalo mnogo novca do kraja tjedna.”


U dobi od 14 godina, Bob je pronasao posao u rudniku i tamo je svjedocio strašnom trenutku kada je njegov otac dozivio gadnu nesreću. Samuel Paisley je bio tako jako ozlijeđen, da je pet godina nakon nesrece morao  napustiti rudnike, a nedugo nakon toga, nakon sto se rudik pokusao učiniti sigurnijim mjestom za rad, rudnik je bio zatvoren.

Bob je ubrzo postao zidar, ali ovaj put njegov nogometni talenat dolazio je do izrazaja I ubrzo je privukao pozornost lokalnih scouta. Njegov talent je bio putovnica u novi svijet. U nevjerojatnom razdoblju između jedanaeste i četrnaeste godine,  pomogao je svojoj školi Eppleton da osvoji sedamnaest trofeja. Uspjeh je nastavio I kada je otisao igrati za Hetton, često protiv mladića koji su bili nekoliko godina stariji od njega.

Početkom Drugog svjetskog ratai Bob Paisley se pridružio 73. Pukovniji kraljevske artiljerije. Služio je u Montgomery's Eighth Army, tzv. Pustinjski stakori.

Dok je Bob obavljao aktivnu službu u Italiji, dobio je pismo od kuce u kome je stajalo da mu je najmladji brat Alan umro  u dobi od petnaest godina. Nakon sto je dobio ovu poruku, Bob je lutao daleko od mjesta gdje je bio postavljen, razumljivo ošamućen i uzrujan onim što je pročitao, a trenutak kasnije granata je doletila na njegov postavljeni polozaj. Tragična vijest mu je ironično spasila život.

U lipnju 1944 goidne, Bob se vratio iz Italije nakon oslobadjanja Rima.  Stajao je ponosan zajedno sa svojim ratnim drugovima, kada je bio docekan kao heroj. Za Bob i njegove drugove ovo je bio znak za kraj jednog besmislenog rata, rata koji mu je dao uvid u “Scouse“ karakter, jer su mnogi sa kojima je sluzio bili iz okruga Merseyside.

Kao što kasnije objasnio, "Ja volim ovaj grad I njegove ljudi. Bio sam sa njima mnogi niz godina i borio sam se zajedno s njima. Devedeset posto pukovnije bilo je iz područja Merseyside. Na taj način upoznao sam Liverpoolov karakter. Od psihološke točke gledišta, da je bila velika prednost. Imao sam dovoljno vremena da procenim karaktere stanovnika Liverpoola I smatram da su neustrasivi. " Za čovjeka koji nije bio slavan zbog svojeg načina izražavanja I baratanjem riječima, ovo je bilo I vise nego jasan I izravan stav.

1945 godine, Bob je susreo Jessie u vlaku izvan Maghull. U srpnju sljedeće godine su se vjenčali . U godinama koje su slijedile, Bob i Jessie proslavili su rođenja dva sina, Roberta i Graham, te kći Christine.

Bob Paisley mozda nije rodjen u Liverpool-u, ali u srcu bio je Scouser, obozavan od strane Kop na Anfieldu. On nikada nije bio preterano rijecit I uvjek je dopustao da njegov tim kaze na terenu sve sto je potrebno.
« Zadnja izmjena: Siječanj 22, 2011, 13:38 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #11 : Studeni 26, 2010, 17:43 »


"Bio sam agresivan, ali sam igrao utakmice iz ljubvavi prema igri i jer sam uživao u svakom provedenom trenutku na terenu. Možda sam svojim startovima ozlijedio nekolicinu igrača i možda sam sebi naudio nekoliko puta, ali u tome nije bilo zlobe. Kad bih izašao na teren samo sam želio igrati nogomet. Nisam igrao da bih nekog povredio. Samo sam uživao igrati i ako je to agresija, onda sam kriv za to. "

Bob Paisley-ev  talenat kao nogometaš školarac dobro je upamćen i zabilježen na području županije Durham. Njegovi nastupi za Hetton Juniors, za koje je nastupao kao petnaestogodišnjak  privukla je velik broj skauta . Nažalost za Boba, njegov dječački san u kome se video kako nosi dres Sunderlanda bio je ugašen nakon što je dobio odbijenicu od strane kluba, jer su ga smatrali premalenim. Zbog istog razloga dobio je odbijenicu od strane Tottenhema i Wolverhamptona, i tada se činilo da će njegov san da postane profesionalni nogometaš neslavno biti ugašen.

Bishop Auckland će priteći Bob-u u spas, i prijaviti ga kao svog igrača pred početak sezone 1937-38. Bob je morao plaćati tri šilinga i šest penija po utakmici (17,5 p u današnjem valuti). Bihopi su bili jedan od onih klubova iz Englesk amaterske lige i klub je prevozio svoje igrače za utakmice u privatnom luksuznim automobilima. Prilično komešanje je izazvao na meču u Hettonu kada je Bob-a pokupio unajmljeni Rolls-Royce.

"Moja velika prekretnica došla je kada su kraljevi amaterskog  nogometa, Bishop Auckland, odlučili me potpisati kao svojeg igrač. Imao sam dvije prekrasne sezone s njima,a klimaks događaja okrunjen je  pobjedom u amaterskom kupu na stadionu Roker Park kad smo pobijediti Willington 3-0 nakon produžetaka vremena. To je bio veliko iskustvo za osamnaestogodišnjaka. "



U nevjerojatnoj sezoni 1938-39, kada su osvojili svoj prvi treble, Bishop Auckland proslavio je osvojanje  svojeg desetog amaterskog prvenstva, što je prestavljalo rekord lige. Sunderland-ov interes za potpisivanje Bob-a ponovo se pojavio. Međutim, Liverpool je sada stupio na scenu, i Sunderland nije znao za obećanje koje je Bob dao Liverpool-ovu tadašnjem menadžeru George Kay-u da će na kraju sezone potpisati za njih.

Prije nego što je Bob mogao potpisati ugovor za Redse, morao je odigrati važnu ulogu u nevjerojatnoj sezoni u kojoj je Bishop Auckland igrao jedanaest utakmica u četrnaest dana. Postojalo je još jedno finale kupa za Bishop Auckland protiv South Shields. To finale odigrano je  6. svibnja 1939, opet na Roker Park (nekadašnji dom Sunderland-a, prije nego što ce preći na komotniji stadion Stadium of Lights). To finale Bishop Auckland je dobilo sa 3-0 i slavlje osvajanjem Durham Challenge kupa moglo je započeti.



Samo dva dana kasnije, 8. svibnja, Bob Paisley se ukrcao na vlak za Exchange Street Station u Liverpool u kojem će započeti njegova nova priča koja će trajati više od pola stoljeća. " Kada sam došao u klub naišao sam na nekolicinu domaćih mladih igrača Billy Liddella, Eddie Spicera i Ray Lamberta, ostalo su bili regrutovani igrači iz okolnih gradova "
Nakon naporne ljetnje pred sezone odigrao je samo 2 utakmice za rezerve pred početak sezone 1939-40, započeo je rat koji ce kasnije nositi ime II svjetski rat.

Bilo je još uvjek dosta vremena da Bob bude opčinjen tadašnjim kapetanom momčadi Matt Busbey-em. Matt je uvjek bio pun hvale i komplimenata, kao i riječi ohrabrenja za mladog Bob-a. Bob ga je opisao slijedećim riječima:„ To je bio čovjek na kojeg ste se mogli ugledati i odati mu poštovanje. Ljudi su ga voljeli zbog svoje predanosti igre i njenom razumjevanju taktike, što je uveliko utjecalo na mene.“

Prije nego je u ime države bio premješten u inozemstvo, služeći svojoj zemlji u ratu,  Paisley je upisao trideset četiri nastupa pri čemu je zabio deset golova i nastavio svoju karijeru u Liverpoolu 1945-46 kada je nogometna liga ponovno uspostavljena podjelivši se na dvije divizije, Sjevernu i Južnu diviziju prije povratka na staru ujedinjenu ligu pod normalnim okolnostima u sezoni 46-47.

31. kolovoz 1946 godine, u momčadi su se našla dva velikana Jack Balmer i Billy Liddlle, a Liverpool je napokon  započeo novu eru poslije rata. Paisley je propustio prve dvije utakmice, ali je svoj debi započeo u trećoj utakmici sezone protiv Chelsea na Anfield  7. rujna 1946 godine .

U dramatičnom utakmici na kojoj se skupilo 54.000 gledatelja, Paisley je pomogao Liverpoolu da dodje do nevjerojatne 7-4 pobjede. Liddell, Willie Fagan i Bill Jones postigli su po dva zgoditka, a Balmer se takodjer upisao u listu strlaca.

Četiri dana nakon pobjede nad Chelsea-em,  Reds-i su srušili sa 5-0 Matt Busby-ev Manchester United i menadžera Kay je uskoro potpisao pojačanje u vidu 28 godišnjeg napadača iz Newcastla Albert Stubbinsa za tadašnji klupski rekord od 12 000 funti.

Potpisivanjem Stubbins pokazao se kao majstorski potez,  nakon što je postigao gol na debiju protiv Boltona i odmah osvojio navijače. Golovi su nastavili padati, i tako do naslova. Zima u sezoni  1946-47 je bila toliko teška da je većina utakmica bilo otkazano, i premešteno u proljeće, a sezona se odigravala do sredine ljeta. Liverpool-ova posljednja utakmica odigrana 31. svibnja,bila je protiv Wolvesa na njihovom Molyneux, u kojoj su gosti bili bolji sa 2-1. Za Liverpool golove su postigli Balmer i Stubbins. Stoke City jedina ekipa koja ih je u tom trenutku mogla prestici svoju poslednju utakmicu u sezoni igrali su tek za 2 tjedna protiv Sheffield Uniteda na stadionu United's Bramall Lane. Stoke je izgubio 2-1 i prvi naslov novog doba je došao u Liverpool.

Paisley je idigrao 33 od Liverpool-ove 42 prvenstvene utakmice te sezone, a vrlo brzo učvrstio je svoj položaj na lijevoj strani igrajući beka. Stekao je divljenje suigrača unutar momčadi, što je proizlazilo iz njegovog naporanog rada i ustrajnost, a i njegove sposobnosti da ispravno analizira igru što je označeno kao „prekretnica u svlačionici“. Paisley je postao svjestan taktičke namjere menadžera Georgea Kaya, koji je odbio da se igrači čvrsto vežu za samo one formacije koje njima najviše odgovaraju.

Paisley je bio pun hvale za menadžera Georgea Kay: "Preuzeo je Liverpool u vijreme rata i preporodio ih. Bio je jedan od onih vizionara koji je postavio temelje za Liverpool i njegovu igru po kojoj će kasnije biti prepoznatiljivi. Držati loptu čvrsto na zemlji odigravati pasove između igrača, ali isto tako biti iznimno jaki na lopti."

Bob Paisley je osvojio nekolicinu poklonika u tisku za svoje partije prikazujući ga sledećim riječima: "Na lijevoj strani on pruža izvanredne partije,čvrst je i borben poput  buldoga što ga čini omiljenim među publikom,  osvojajući je redovito svojom upornošću i jednostavnim rješavanjima, dok iz njega proizlazi neumorna energija. "


Ako je uspjeh u sezoni, 46-47 bio tvrd za Liverpool, sljedeće godine su bile nešto što bi se moglo opisati koa anti vrhunac za klub. Siromašan ulazak u sezonu 1947-48 sezone, zaključen katastrofalnim rezultatima u novoj godini, dao je do znanja da će Liverpool sezonu završiti na sredini tablice. Paisley, koji je sada čvrsto držao svoju poziciju na lijveoj strani terena, igrao je 37 utakmica i postigao jedan gol. Začudo on je došao u poslednjoj utakmici sezone na Anfiledu opet protiv Wolvesa, kranji rezultat je iznosio 2-1, a medju strelce se upisao i Balmer.

Sezona 48-49 bila je po mnogo čemu slična kao I prethodna, Liverpool je završio kao 12 na tablici. Veliki deo prvenstva igrali su bez povređenog Stubbinsa, u napadu oslanjajući se na Balmera i tadašnjeg najboljeg igrača, a možda I najboljeg ikada “wing wizard” Billy Liddella. Početkom prosinca, sve se činilo da se Lvierpool vraća staroj slavi I osvajanju novog naslova pošto su u prvih 19 susreta ostali neporaženi. Taj podatak je prestavljao novi rekord u engleskom nogometu (kasnije će ga srušiti Leeds Utd u sezoni 1973-74). Nažalost, nakon što je izgubio svoju prvu utakicu igra u sezone od Huddersfield-a koja je na red došla 10. prosinca, kola su počela ići nizbrdo I Liverpool je preostale ciljeve usmjerio na Fa cup.

Liverpool nikada nije osvojio trofej pobjednika Fa Cupa u svojoj povijesti, ali očekivanja su počela rasti da bi upravo 1950 godina, mogla biti njihova godina,  kada su preko Blackpool ušli u polufinale, pritom ih izbacivši u susretu na Anfieldu dobivši ih sa 2-1. U polufinalu dočekao ih je Everton u susretu koji je odigran na stadionu Manchester City Maine Road-u pred 73.000 gledatelja. U tom epskom natjecanju, I epskoj utakmici Liverpool je slavio sa 2-0 , početni gol postigao je Paisley u 29 minuti utakice. Billy Liddell dodao je još jedan u drugom poluvremenu I  Liverpool je mogao slaviti svoje drugo pojavljivanje u finalu Fa Cupa još  od 1914 godine (kada je bolji bio Burnly sa 1-0).


Začudo, Paisley je izostavljen u utakmici finala koja se igrala protiv Arsenal-a na Wembleyu 29. travnja 1950. On je bio odsutan zbog ozljede, ali je nekoliko dana prije utakmice dobio dozvolu da može igrati. Odluka da Paisley ne nastupi donešena je od strane odbora, koji su u one dane birali sastave i pritom su svojom odlukom Bob-a gadno razočarali:

"Čak i sada mi sve zasmeta kad pomislim o svemu tome, ne samo zato što smo izgubili 2-0, već i na način na koji sam izgubio svoje mjesto. Kad ljudi razgovaraju o njihovim najmračnijim danima ovo je bio definitivno moj. U novinama sam pročitao da neću igrati, što me u tom trenutku pogodilo kao nikad do tada. Igrao sam redovno i igrao sam dobro. Postigao sam jedan od golova koji je omogućio pobjedu nad Evertonom u polufinalu.Tada je nevolja pokucala na vrata. Zadobio sam ozljedu koljena.

"Imali smo dva reprezentativca na poziciji središnjih braniča, Bill Jones i Laurie Hughes. Prije finala obojica su izabrana da prestavljaju Englesku, i jedan u „b“ sastav, očekivao sam da će to prestavljati dodatni pritisak na odbor. Nikada se nisam smatrao velikim igračem, i nikada ništa nisam uzimao zdravo za gotovo, ali ovo je bio knock-out udarac. Wembley je bio događaj sezone, vjerojatno i više nego što je to danas. Svatko tko bi se bavio nogometom sanjao istrčavanje i odigravanje utakmice na Wembley-u.


"Bio mi je ponuđen veliki novac u ono vrijeme za intervju u kojem bi otvorio srce za novine. Sva sreća pa sam bio pametniji od toga. Mislim da su me naučili lekciji da prve misli nisu uvijek najmudrije.

Često je bolje prespavati problem. To je bila jedina prilika u mom životu kada sam bio razočaran u Liverpool. Živio sam u blagostanju kada sam odlučio ugristi se za jezik i ne reći ništa, jer uistinu nisam želio da napustim Liverpool. "

Članak iz novina u kojem se u istom dahu spominje Paisley i Shankly

"Ako moram izabrati tri izvrsna primjera igrača koji se mogu pohvaliti kombinatorikom neprekidnog trčanja i neizmjerne energije s djelotvornim korištenjem lopte, izabrao bih, Paisley-a (Liverpool), Forrest-a (Bolton), i Shankly-a (Preston). "

Nogomet, kao što je netko jednom rekao, je smiješna stara igra. Nakon što je iskusio strašno razočaranje ne uvrštavanjem u sastav koji je istrčao na Wembleyu samo nekoliko mjeseci ranije, Paisley je zaigrao u 41 od 42 utakmica u sezoni 1950-51, ali Liverpool je sve više tonuo prem doljnjem djelu tablice.

George Kay je odstupio sa mjesta menadžera u veljači 1951 godine, zbog bolesti i zamijenio ga je Don Welsh, no pad se i dalje osjetio i Liverpool je ubrzujućim tempom tonuo sve dublje. U sljedeće tri sezone Liverpool je završio na 9., 11., i 17. mjestu.

Ispadanje u drugu ligu izbjegli su zadnjeg dana sezone 1952-53, kada su na Anfiledu pred 47.000 gledatelja Redsi sa 2-0 pobjedili Chelsea. Pogotke su zabili Bill Jones u 33 minuti I Louis Bimpson u 82 minuti.

Neizbježno se na kraju sezone 1953-54 ipak dogodilo. Liverpool je sezonu zavšio na dnu lige sa samo 28 poena. Nevjerojatno da su nekako uspjeli zabiti 68 ligaških golova, više od desetog Cardiffa, ali odbrana je primila nevjerojatnih 97 golova, sto je iznosio najgori zbroj u sve četiri divizije.

Da bi stvari bile još gore, pobrinuo se Everton koji je izborio povratak u društvo najboljih završivši tu sezonu kao drugi u Drugoj diviziji zamjenivši svoje velike rivale . Bili su to teški dani za crveni deo grada. Bob Paisley-u bilo je 35 godina i 4. svibnja 1954 je objavljeno u Liverpool Evening Express: "Bobby Paisley igrač koji se specijalizirao za dalekometna ubacivanja i borio se za svoj tim do zadnjeg sučevog zvižduka" nije bio na popisu igrača za nadolazeću sezonu.

Anfield-ski odbor ponudio je sada umirovljenom Paisley posao stručnog osoblja. On je impresionirao sve tijekom sledećih godina sa svojim analitičkimumom i svojom voljom za daljnje napredovanje kao fizioterapeut. To je označavalo početak nove ere.

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #12 : Studeni 26, 2010, 17:48 »


„Iako  se nadam da ću imati još nekoliko uspješnih sezona  u nogometu, počeo sam studirati za fizioterapeuta i masera kada moji igrački dani konačno budu gotovi. Mi oženjeni muškarci moramo gledati u budućnost, znate. "
- Bob Paisley 1950 godine

T.V. Williams, pokojni predsjednik nogometnog kluba Liverpool, slavno je zapamćen kao čovjek koji je doveo Bill Shankly-a  na Anfield 1959 godine. Manje je poznato da je prije 5 godina odigrao ključnu ulogu u tome da na Anfiledu zadrži i Bob Paisleya kada je odlučio ponuditi mu posao u klubu kao član pomoćnog osoblja.

Na kraju sezone 1953-54., Liverpool je doživio katastrofu i nakon 50 godina ispao iz društva najboljih, sa tim krajem tog poglavlja, i karijera Bob Paisleya dosegla je svoj kraj. Duboko dolje, međutim, on je gajio ambicije kao fizioterapeut. On je studirao dopisni tečaj i uz pomoć Williamsa i njegova prijatelja John Mooresa. Bio je u mogućnosti posjetiti lokalne bolnice, sjediti u operacijskim salama, i promatrati medicinske prakse. TV Williams-u je bilo drago da ima Paisley-a u svom timu.

"Bio sam uvijek zainteresiran za fizikalnu terapiju, kada sam bio igrač. Uzeo sam dopisni tečaj za dvije godine prije nego što sam objesio kopačke o klin. Tada me je Sir John upisao u puni pravi tječaj. To je značilo odlaziti u Belmont Road bolnicu i tamo provoditi od devet ujutro do pet poslijepodne svaki dan. Sve je to utjecalo na promjenu mog vidjenja koje je proizlazilo iz dana kada sam bio igrač. Tada je to bilo samo topla i hladna voda. Treneri su morali imati ruke od olova. Ako bi igrač zadobio opeklinu prvog stupnja ili drugog, na opeklinu bi mu se stavljao prvo vrući ručnik, a zatim hladnom, to je bio glavni tretman.


Prva osoba koju sam liječio bio je Albert Shelley, trener prve momčadi, zbog čira na njegovim leđima. Albert je bio jedan od onih ljudi stare škole. On me naučio kako da otvrdnem ruke s ručnicima. Kada su fizioterapeutski strojevi stigli u klub morao sam mu ih pokazati kako se njima koristiti, ali on nikada u potpunosti nije znao sa njima. Imao je zdravorazumski pristup praktične strane, ali bojao se električnih naprava. Kada su strojevi i naprave došle u klub, praktički sam preuzeo tretman svih igrača. "

Don Welsh je bio prvi menadžer tima. Borba za povratak u elitni razred se nastavila, ali rezultati su izostajali, a Liverpool se sve više prilagođavao životu u Division 2. Klub uskoro doživljava najgori poraz u svojoj povjesti, 9-1 u Birminghamu od istoimenog domaćina, na kraju su sezonu završili na 9 mjestu najgoroj poziciji u povjesti kluba. U međuvremenu,  Bob Paisley se sve više prilagođavao svojoj novoj ulozi kao trener rezervi ali I bio je primjetan ugodan napredak.

U svojoj drugoj sezoni  na čelu rezervi Paisley-evi momci završavaju kao drugoplasirani u Central league, ispred njih su bili briljantni tim Manchester United-a poznat I kao "Busby Babes 'Manchester United. Sljedeće sezone osvojii su prvi naslov u povijesti kluba. Welsh se sve više počeo da se okreće sudbini mladih igrača, davajući im šansu igranja u za prvi tim, ali na kraju sezone klub je završio kao 3, propustio je 2 mjesto  i  promociju kluba u viši rang takmičenja. Kako je Liverpool ostao u drugoj ligi tako je I Welsh postao prvi menadžer koji je smenjen od strane kluba.



Phil Taylor koji je prestao igrati za Liverpool, u isto vreme kada je I Paisley prestao igrati, bio je imenovan novim prvim menadžerom, u isto vrijeme Paisley je u potpunosti preuzeo rezerve, bio je to sljedeći zabilježeni korak u povjesti kluba. On je preuzeo ekipu od Don Welsha na kraju sezone 1955-1956, a 1. svibnja 1957 godine, iz kluba su objavili:

"Na sastanku upravnog odbora ,sinoć je odlučeno da će za novog menadžera kluba  Liverpool FC biti imenovan Phil Taylor.Dok je gospodin Taylor odabran da vrši ulogu menadžera, klub je u svoje redove uveo I neke promjene . Bob Paisley, koji trenutačno obnaša dužnost trenera rezervi, promoviran je kao glavni trener prvog tima. On će preuzeti dužnosti kada se igrači budu okupili na početku sezone I započeli sa  treninzima. Postojala je velika razlika u stilovima igre Phil Taylor i Bob Paisley, jedna je bila moderna i promišljena, a druga hrapava i određena.  Ako oni budu djelovali zajedno na takav način da iznesu ono najbolje iz igrača u istim smjerovima, Liverpool bi trebao imati znantne koristi. Želimo obojici puno sreće "...

U nizu nesrećnih okolnosti koje bi označavale “za dlaku” ispuštenu poziciju koja je vodila u viši rang, 1950-e pretvorile su se u potpuno frustrirajuće desetljeća za Redse. 1957 . godine klub je ponovno završio kao treći, a sljedeće godine bio je četvrti, iako je sakupio više bodova u odnosu na prethodnu godinu.

Sezona 1958-59 je započela loše s četiri poraza u prvih pet utakmica. Ponižavajući je bio rezultat od 5-0  od strane Bill Shankly-evog Huddersfielda, koji je uskoro uslijedio,  ali sreća se uskoro ponovno osmjehnula klubu. Pobjednički niz u 14 od 16 utakmica, označavao je preobrazbu kluba od davljenika do kandidata za promociju u Division 1., ali taj zamah je bio slomljen nakon katastrofalnog poraza, koji je označen I kao najteži u povijesti kluba. Liverpool je ispao u trećoj rundi FA kupa od amaterskog kluba Worcester City izgubivši u gostima sa 2-1. Kraj sezone je završio na 4 mjestu.

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #13 : Studeni 26, 2010, 18:31 »


12. srpnja 1974 Bill Shankly potresao je nogometni svijet odlučivši dati ostavku na dužnosti  manadžera. Njegova preporuka odboru bila je da postavi za novog menadžera Bob Paisley-a. Srećom za Liverpool, i njihove legije obožavatelja, uprava ga je poslušala. Kralj je mrtav, živio kralj. Prilično jedinstveno putovanje od prijeratnog igrača do menadžera kluba za što je Paisley-u trebalo oko trideset pet godina.

27. srpnja 1974 u Liverpool Daily Post izašao je naslov: "Marching into Shankly's shoes". Navijači su dobili do znanja koje nasledio njihovog heroja:"Dva tjedna nagađanja su završila sinoć kada je na sastanaku Liverpool Football Club odlučeno da se Bob Paisley imenuje kao novi menadžer kluba. Taj posao mnogi su već označavali kao "nemoguća misija".



Kao dugogodišnji Shankly-jev suradnik, Paisley je izjavio divljenje o bivšem menadžeru I prijatelju: "Nitko nije mogao imati veće poštovanje i divljenje za “šefa” I ja bih ga poprilično iznevjerio ukoliko nebi preuzeo ovaj posao sa uvjerenjem u sebe.  Ja možda nikada neću ostvariti povezanost kakvu je on imao sa navijačima, ali tvrdim da ću mu biti jednak u odanosti I posvećenosti klubu.

"Uvijek sam imao i uvijek ću imati apetit za trofejima i žeđ za uspjehom kao što je on imao." Nisam pretežak za masivnost ovog posla. Rutine se ne mijenjaju, a Bill je uvijek bio šef koji je vjerovao I dopuštao njegovom osoblju da koristi svoje talente. On se mješao veoma rijetko, ali taj njegov utjecaj je bio posve iskren, ali iskreno mislim da nije imao previše razloga za žalbu. Mi smo oduvijek imali velik tim koji se nalazio iza momčadi na Anfieldu. To je način kojeg ću pokušati zadržati. Ne menjate sustav I ideje koji dokazano radi. Vi ih samo hranite i zaljevate, I pustite ih da rastu I granaju se. "

Od 1959 do 1974 godine, Liverpool je od 2 lige došao do osvajanje naslova prvaka tri puta, dva puta FA kupa , I jednom Kup UEFA. Od 1971 godine Paisley je bio pomoćni trener menadžeru Shanklyu. Tko je mogao pretpostaviti da će učenik otići mnogo dalje od svoga učitelja?



Da budemo odmah iskreni, da kažemo kako Bob nije želio posao menadžera kluba nakon ostavke Shankleya. Na sebe je više gledao kao na fizioterapeuta nego na menadžera prvog tima.

Jessie Paisley, njegova supruga, je izjavila: "Bob je prihvatio posao zbog dobrobiti drugih ljudi koji su radili u klub, jer se bojao kada bi drugi menadžer došao,da će sve ono što su učinili u tim danima biti suršeno, bojao se da bi drugi menadžer mogao dovesti vlastito osoblje sa sobom. I toga se najviše bojao. Preuzeo je ulogu menadžera kako za svoje dobro, tako i za dobrobit svih drugih. "

Stvari su započele prilično dobro za Boba. Dobar početak sezone, i Liverpool je sve nadgledao sa prve pozicije, tako je bilo neko vrijeme, ali onda opet na vrhu su se smenjivali zajedno sa Sheffield United-om i Carlisle United u toj ludoj sezoni!

Početkom studenog Bob-a su se dohvatili kritičari vršeći sve veći pritisak. Bob si nije mogao sam pomoći s vremena na vrijeme. Bob je bio pristojan čovjek, tako rečeno sramežljiv, i kao takav nikad zaista se nije znao suočiti sa medijima. Shankly  bi pred medijima uzdizao se u svoj svojoj slavi, prihvaćajući je, dok bi stidljivi Bob pokušavao se držati što dalje od njih. Gledajući Boba pred TV kamerama u vama bi izazvalo meškoljenje u stomaku, ali i osjećaj sažaljenja prema njemu. Bilo je to kao da ste prisutni svađi bračnog para, a da pritom nema izlaza već jednostavno morate sjediti i trpjeti!

Bob se obratio svojim kritičarima 9. prosinac 1974 nakon četiri uzastopna remija i nakon što nije dobio niti jedna meč u šest tjedana: "Žao mi je navijača jer su frustrirani kao i igrači, koji su pogođeni atmosferom unutar kluba. Ja sam preuzeo pobjedničku ekipu kada sam postao menadžer. Pokušao sam da ih neometam, dati svima priliku, zadržati vjeru u njima, dati im povjerenje. Ja sam sebe gurnuo u stranu kako bi pomogao pojedincima. Neki su to u meni prepoznali kao znak slabosti. Sada je došlo vrijeme za djelovanje i pokazati da mogu biti jak kao bilo tko drugi. "

Unatoč nedostatak uspjeha u posljednjih nekoliko tjedana Liverpool se još uvijek nalazio na četvrtom mjestu, samo dva boda iza vodeće ekipa Stoke City-a koji su odlično startali na početku sezone.

Bob-ova prva sezona je završila neuspjehom, Liverpool je završio na drugom mjestu! "Ja ću priznati, odmah, da sam razočaran što nismo uzeli veliki trofej za sav naš trud. Bili smo unutar četiri ekipe i imali smo dobru momčad, ali kada računate drugo mjesto kao neuspjeh, onda znate kako je ljestvica vaših ciljeva podignuta jako visoko. Mi u Liverpoolu nikad neslavimo drugo mjesto. "

Temelji su bili čvrsto postavljeni za sve ono čemu će prethoditi. Bob je imao smisao pretvaranja prosječnih igrača u one dobre, one dobre u velikane, a velikane u Kenny Dalglisha! U početku nepoznat Phil Neal, bio je kupljen od strane Paisley, tri mjeseca nakon preuzimanja, da popuni problematičnu središnju poziciju odbrane. Terry McDermott, prosječan veznjak u Newcastle-u, koji je najbliže bio u doticaju sa slavom Liverpoola, kada je zamjenio dres sa Phil Thompson-om nakon finala kupa, bio je potpisan, ali u početku nije imao značajan utjecaj. Igrači kao što su Peter Cormack, Brian Hall, Phil Boersma, i Chris Lawler su sada se smatrali viškom i bili su postupno prodati. Mladi veznjaka, Jimmy  Case, je doveden u  posljednjoj utakmici '74-'75 sezone. Gdje je ovaj dragulj nastao? Na jugu Liverpoola. Doveden je naknadu od £ 10,000! Jedna od Bob-ovih najvećih majstorskih poteza.

Shanks je potpisao Ray Kennedy za veliku odštetu od Arsenala na dan njegova odlaska. Big Razor nije pokazao ništa naročito u prvih osamnaest mjeseci na Anfieldu, dok Bob nije uvidio nešto u njemu što nitko drugi ranije nije. Ray je postao odličan igrač na lijevoj strani veznog reda. On je formirao klasno partnerstvo na Highbury-u sa John Radfordom, koji je pomogao Arsenalu osvojiti duplu krunu u sezoni 1970 - '71, ali nije imao zašaženu karijeru do tada na Anfieldu. "Vjerujte mi", rekao je Bob. I dokazao da je bio u pravu. Razor je imao opaku lijevicu kojom je mogao otvoriti i najtvrđe odbrane!

http://www.midlandsmemorabilia.com/sitebuildercontent/sitebuilderpictures/jimmy-case-ray-kennedy-1977-european-cup-trophy-signed-photo-autograph.jpg

Jimmy Case i Ray Kennedy

Središnji branič, Joey „Mad Dog“ Jones je bio kupljen iz Wrexhama, ali mučio se u svojoj prvoj sezoni ('75-'76 ) i igrao je vrlo rijetko . Terry Mac je igrao očajno sa mnogo frustracije, koje su dovele do toga da zatraži zahtjev za transfer  koji srećom po njega i po Liverpool je bio odbijen. Bob je imao velike planove za njega! Bob je također vidio nešto u mladom igraču, David Fairclough-u, za kojeg je izjavio: "Nije sasvim dovoljno dobar za prvu momčad da redovito započinje, ali je smrtonosan za protivničke odbrane kao zamjena." Davy nije bio sretan sa nadimkom „super izmjene“ , ali to je bilo upravo ono što je on uistinu bio!

Bob-ov tim za razliku od Shankly-evog, kojeg je naslijedio, postupno je promenio oblik. Igrače koje je bio dovodio zajedno sa igračima koji su već bili u klubu i činili njegovu jezgru poput Clémence, Neal, Thompson, Hughes, Keegan, Heighway, Toshack i Callaghan sve su više nalikovali na cijelinu nego na dijelove kako su ih u početku gledali. Drugim riječima, on je kombinirao odlične igrače koje mu je ostavio Shankly sa igračima koje je sam izabrao te ih formirao u jedan odličan i odlučan tim. Naslov prvaka i Kup UEFA su osvojili u Bob-ovoj drugoj sezoni. Kao fizioterapeut je postao izvanredan menadžer! Kao trener, pokazoa je da je uistinu veliki taktičar. Možda čak i on nije shvatio da je trenerski genije! Ispod "Uncle Bob" fasade stajao je nemilosrdan trag. Nikada uplašen da disciplinira igrača koji je prešao liniju. Nikada se nije plašio da izbaci igrača koji nije zadovoljavao kriterije, bez obzira na njegovo „ime“! Banner na Molineux stadionu, kada je Liverpool osvojio ligu sažeo je sledeće: QPR: Quality from Paisley's Reds. ( QPR : Kvaliteta od Paisley-evih Redsa).

Bob-ov prvi europski trofej, Kup UEFA donesen je na Anfieldu te sezone nakon dve titanske utakmice u finalu protiv Bruges. Phil Neal je imao noćnu moru u prvoj utakmici na Anfieldu. Liverpool je dobio utakmicu sa 3-2 nakon što je preokrenuo rezultat i vratio se nakon 2 gola minusa. Unatoč pozivima Neal pauzira i preskoči drugu utakmicu finala, Bob je odlučno stao iza njega. Phil je imao odličnu partiju, a krajnji rezultat te večeri iznosio je 1-1.

Početkom sezone 1976-77 na Anfiledu prestavljen je Davida Johnsona koji je kupljen iz Ipswicha. Dave je bio jedan od najboljih centarfora u zemlji u to vrijeme, ali kao i puno dobrih igrača borio se za mjesto u početnih 11. „Mad Dog“ Jones je bio prebačen na poziciju lijevog beka dok je Phil Neal prebačen na poziciju desnog beka, na kojima su obojica briljirali. Joey „Mad Dog“ Jones nije bio najbolji igrač na svijetu. On nije bio ni najbolji igrač u klubu! Ono što je nedostajalo u vještini, nadohnadio je srcem. On bi optrčao dva puta oko Zemlje za Liverpool! Bob je to uvidio i to je imalo ne samo značajan učinak prema publici, već je djelovalo i na Joey-eve suigrače. Joey je uvjek davao krilnim igračima doznanja da je on još uvjek tu. Svaki njegov start bio je pozdravljen borbenim urlikom sa Kopa, a Joey im je odgovarao stisnutom šakom koji je postao njegov zaštitni znak.

U međuvremenu je Bob napravio promjene i sa Terry Mcdermott-om, i dalje je igrao u vezi, ali je sa pozicije desnog veznog povučen na poziciju središnjeg veznog igrača koji bi mogao trčati od šesnaesterca do šesnaesterca, te davati podršku napadačima svojim ubitačnim šutem. Sa Ray Kennedy-em i njegovim topom u lijevnoj nozi, koju je uvjek koristio kada se našao oko protivničkog šesnaesterca, beskrajna energija Terry Maca, davala je ubitačnu kombinaciju. Teška ozljeda Phil Thompson-a ograničila mu je sezonu. "Uskoro će biti umirovljen" Tommy Smith zauzeo je njegovo mjesto. Dani John Toshack-a su bili odbrojani, njegove ozljede su bile sve češće i postupno su ga izbacile cijelog iz ritma. Liga je osvojena mnogo lakše nego što je to bilo prošle sezone. Duplu krunu je osujetio Manchester United, pobjedivši u finalu Fa Cupa sa 2-1. Onda je došao dan finala Lige Prvaka i slavlje u Rimu!

David Johnson-ova loša forma i siromašna igra koju je prezentirao u finalu FA kupa označavalo je da će njegovu poziciju zauzeti Ian Callaghan. Veznjak za napadača? Negativno čuđenje? Ništa slično tome! Bobova je taktika lijepo ispraćena kada je Liverpool na kraju utakmice slovio za pobjednika razultatom 3-1 protiv BMG. Gol koji je postigao Terry Mac je služio za opravdanje svima zašto je bio u timu. Keegan je ipak, u njegovoj najvećoj utakmici ikad odigranoj za Liverpool, igrao naprosto brilijantno. Bio je pokrivan od Bertie Vogtsa i suigrača mu, ali Kevin ih je sve nadigrao sa svojom non-stopnom trkom i agresijom, što je označavalo još jednu pobjedu na Bobovom taktičkom planu. Vogts je na kraju bio toliko umoran od trčanja za Keegenom da je pred kraj utakmice načinio nesmotren prekršaj nad njim u šesnaestercu koji je okarakteriziran kao najoštrija kazna, s kojom je ujedno i zapečaćen Liverpoolov prvi europski kup. Bob te noći nije okusio ni kap alkohola. Kao što je rekao želio je uživati u pobjedi, a da mu pritom mozak ostane svjestan svega sto se događa oko njega. Isto se ne može reći za navijače, ali i igrači!

[youtube=425,350][/youtube]

Kao fusnotu te slavne večeri, Frank Keating, Guardianov bivši sportskih pisac, da ne uništi mit kaže da, iako Paisley te noći nije okusio ni kap alkohola, uvjeren je da bi on to ipak učinio jer:

Slavlje poslije utakmice nastavljeno je u hotelu Holiday Inn, nedaleko od pivnice St Patricks. Bob je bio poslednji od svoje vrste. Govorimo o vremenu kada je nogomet još odlikovan nevinošću. Prestavnici tiska su bili pozvani, a svijetu i njegovoj supruzi bilo je dopušteno da uđu bez ulaznice, dok god su bili okićeni crvenom bojom.

Koliko god se šampanjac pjenio, menadžer koji je isijavao zadovoljstvom iz njegovog plavog Burtonovog odijela, odbijao je uzeti piće, kako bi mogao "popiti u atmosferi i postignuća".

Pa istina je da nije okusio ni kapi alkohola to veče, ali u teoriji istina je bila malo iskrivljena. Uskoro se jedna velika šaka našla na mojoj ruci i čuo sam kako mi se netko obraća.:
" Keating je dječak koji bi trebao znati, "rekao je Bob." Da l' mislite da imam bilo kakve šanse da dobijem čašu Guinness ovdje? "Pregledao sam svaki kutak.“

Nakon što je dobio odgovor da Pivnica St Peter's Holiday Inn nije služila pivo Guinness. Bob je uz razočaravajući uzdah izustio :" To znači da su uz mene samo još gore uz cestu papa i Horace [Yates, sportski urednik Liverpool Daily Post] jedina tri trezna čovjeka večeras u Rimu. "



Paisley se obratio mnoštvu sakupljenog u St George's Hall nakon europska pobjede 1977 godine u Rimu.
Paisley je rekao: " U 38 godina koliko sam proveo ovdje, ovo uistinu nadmašuje sve prethodno“.
I naravno ovo je najveći dan u životu Liverpool FC-a. "

“ Nadam se da će nakon svih osuda I turbulencija zbog mojih ranijih godina u menadžerskim vodama, neko gore osmjehnuti mi se I voditi moju ruku. Moja molba dobila je odgovor kada smo dobili Kenny Dalglisha. Kakav igrač, kakav sjajan profesionalac”.


Tko će zamjeniti Keegena? To pitanje postavljali su svi navijači Liverpoola u ljeto 1977. godine. Možda nitko. Možda Bob samo malo drugačije posloži stvari. Kenny Dalglish je zabio nekoliko golova za Celtic, I činio se malo pretlaćen s obzirom da je transfer iznosio  440.000 £ što je bio rekorod u Britanskom nogometu.


Uz Bob-ovu pomoć Kenny je postao najveći igrač ikada koji je nosio Liverpoolov dres. Uvjerljivo je najveći britanski igrač ikada. Pismo koje je osvanulo u Echo, poslano od strane jedne navijačice Celtica, je stajalo: "Kennyev osmijeh će sjti kada bude zabio na Anfieldu." Je li ona bila u prava ili što?! Njegov osmijeh nakon svakog postignutog gola, mogao je obasjati cijeli Mersey, a ne samo Anfield.

Bob je potpisan još jednog mladića Jock-a iz Partick Thistle. Naime ovom momku je ležao svaki sport I bio je u svakom podjednako dobar. Navedite neki sport I njegovo ime će se naći na listi onih koji su prestavljali Škotsku u tom sportu na nekoj razini. Nogomet, kriket, košarka, odbojka. On je čak mogao biti profesionalni golfer. Jedan od onih dosadnih ljudi koji je bio dobar u svemu. Ime? Alan "Jocky" Hansen.

"Jocky" je odigrao velik broj utakmica rano u sezoni kao zamjena za ozlijeđene Emlyn Hughes i Phil Thompson. Iako nije bio loš igrač, u tom trenutku nije odavao ništa posebno. Bob je uskoro ostao I bez Tosh off Swansea, kako su velikog Velšanina pokosile ozljede, došlo je I do kraja njegove Liverpool-ove karijere. Depresivani rezultati u studenome (opet) naglašavao je potrebu za novim središnjim veznim igračem, kako stari Cally više nije mogao da izdrži sve napore. Treći krug FA Cup i poraz od Chelsea, natjerao je Boba da poduzeme hitne mjere. Graeme Souness je uskoro potpisan iz Middlesbrougha.

Za razliku od puno igrača Sounessu nije bilo potrebno vremena da se prilagodi životu na Anfieldu. Postao je heroj navijača kada je zapanjujućim volejom postigao gol I srušio Manchester Uniteda na Anfieldu. Gol koji je osvojio nagradu od strane BBC-a za gol sezone. Big Bear čovjek s dodirom violinist, čije je udarac bio razoran I uspoređivao se sa ispaljenom kuglom iz topa. On je bio lud poput Rasputina u uklizivanju, veoma rijetko je ostajao bez lopte, a ponekad I suparničkog igrača! On je također bio I odličan tehničar. Ukratko kompletan igrač. Bob je opet uspjeo!

Kako su sva nadanja za osvajanjem domaćih trofeja bila propala, Redsi su otišli na megdan Wembley-a da obrani Europski kup, ovaj put protiv FC Bruges-a .  Ah dobro, ne možete imati sve. Začuđujuća ozljeda isključila je Tommy Smith-a iz dvoboja, pa je tako na njegovo mjesto morao uskočiti mladi škotski napadač. Nije bilo niti traga živačanosti ili straha kod mladog Hansena. Izgledao je kao da godinama igra na vrhunskom nivou. Na drugom kraju terena druga dva Škota radila su svoj posao. Souness je uposlio Dalglisha koji je pripala čast onog najslađeg postizanje gola, koji će ujedno prestavljati i krajnji rezultat. Kenny izbjegava ofsajd poziciju koju namješta odbrana Brugesa, bježi svom čuvaru Jensenu, nježno potkopava loptu koja lobuje istrčalog golmana Brugesa, i ulazi u gol. Nakon postignutog gola, Kenny trči prema Liverpoolovim navijačima, dok su tribine u transu slaveći gol svog junaka. Bob dovodeći nove igrača u klub, ostvario je svoj drugi uspjeh odbranivši Europski Kup.

[youtube=425,350]
[/youtube]


Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20845
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #14 : Studeni 26, 2010, 18:31 »
Sledeće sezone Europski kup ostao je neobranjen, ali je zato ligaška statistika pričala svoju priču: 68 bodova. 85 golova. Samo 16 primljenih. Unatoč neosvojenom kupu, mnogi ljudi vjeruju da je to bio najbolji Liverpoolov tim ikad. Uostalom, uspjesi u ligi bi trebali biti mjerilo za suđenje uspješnosti svakom timu. David Johnson je odgovorio Bob-u za slabu prethodnu sezonu, zabivši  16 ligaških golova, i ispred njega bio je samo Kenny Dalglish koji je postigao 5 golova više.

U obrani nespretni Hansen kakav je i bio, zahvaljujući napornom i posebnom treniranju, pretvoren je u top-klasu centralnog braniča. Njegova smirenost koja  se činila kao bez napora. Naredbe koje su proizlazile iz središta obrane podsjećale su na još jednu škotsku legendu koja je igrala na istoj poziciji, "Rowdy" Yeats-a. Uz njega je igrao pomalo zastrašujući, iako na zalasku svoje nogometne karijere i karijere u Liverpoolu, Emlyn Hughes. Emlyn je bio Bob-ov kapetan te je sve na terenu i prestavljao je sve na terenu ono što je Bob prestavljao izvan njega. Bob je kapetansku traku uzeo od Crazy Horse-a i dao je u ruke Phil Thompson. Phil koji izgledao poput vrabca zabog mršavih nogu i orla zbog nosa, ali je poput supa ulazio u borbu! Igrač koji je također zamijenio Joey Jonesa, . "Barney Rubble", po nadimku i "Barney Rubble" po prirodi, Alan Kennedy je bio još jedan od "stupova" stare škole. Bob je znao da ne moraš biti veliki igrač da bi igrao za Redse. Liverpool je imao veliki tim.

Sezona 79/80 započela je potpisivanjem izraelsog igrača Avi Cohena iz Maccabi Tel Aviva. Avi je bio židovske vjere.  Zbog obilježavanja židovskog sabata, Avi nije mogao zaigrati u prvoj utakmici te sezone. Kada su Bob-a upitali kako se osjeća, jer mu važno pojačanje neće moći  zaigrati za Liverpool u subotu, Bob je odgovorio: "Postoji nekoliko igrača koji neće moći zaigrati u subotu, tako da Avi neće biti sam!"

Liga je ponovo osvojena sa veoma malo rotacije. Bobovih jedanaest: Clémence, Neal, Alan Kennedy, Thompson, Ray Kennedy, Hansen, Dalglish, Case, Johnson, McDermott i Souness propustili su samo 28 utakmica između sebe. Bobova politika kontinuiteta bila je duga, prije početka rotacija u momčadi!

Bob je počeo davati mladima priliku u sezoni '80/'81. Sammy Lee, koji je odigrao pregršt utakmica tijekom prethodne tri sezone, postao je redovan u prvoj momčadi. Colin Irwin igrao u gotovo pola prvenstvenih utakmica. Kevin Sheedy odigrao je par utakmica. Howard Gayle je uveden je u nekim utakmicama postigavši impresivan učinak, od kojih je njegova najbolja utakmica viđena u  Europskom kup u drugoj utakimci polufinala protiv Bayern München. Ronnie Whelan je zabio na svome debiu, u njegovom jedinom nastupu te sezone, protiv Stokea. Oh da, gotovo sam zaboravio, jedna mladi igrač bio je potpisan iz Chester za 300.000 £, riječ je naravno o Ian Rushu.



Rushie je debitovao protiv Ipswicha i nosio je broj 7. Broj koji je pripadao Kennyu, ali koju tu utakimcu nije igrao zbog povrede. Kada se i David Johnson povredio veoma rano u fazi igri bizarni napadački par činili su Rush i Sammy Lee! Dovoljno da se utera strah u srce bilo koje obrane. Veliki dani su bili ispred Rushie.

Rushie je prvi put bio zamjećen u utakmici Liga kupu protiv West Hama na Villa Parku. Nije postigao gol, ali imao je nekoliko dobrih udaraca prema golu, a jedan od njih završio je i na prečki. Liverpool je slavio sa 2-1. Na terenu je izgledao poput iskusnog centarfora koji već godinama igra za klub. Davao je uputu daleko starijim suigračima kako da se postave u određenim situacijama. Imao je toliko drskosti u sebi da je čak prigovorio i Kenny Dalglishu zbog netočnog upućenog pasa!

Svoj debi upisao je i Frank McGarvey kojem je to bio prvi i poslednji nastup za Redse. Richard Money je također bio potpisan, ali je pokazao premalo. Bob nije uvejk pogađao sa pojačanjima!

Promjene koje su se odnosile u ligi, označile su naš pad, tako da smo sezonu 80/81 završili tek na petom mjestu. Liverpool je ponovno postigao uspjeh u finalu Europskog kupu . Na putu smo imali velike pobjede protiv finskog kluba, Oulu Palloseura u kojima su Souness i McDermott zabili hat trick. Onda je na red došao ponos Škotske, Aberdeen, koje smo pobjedili na njihovom vlastitom terenu, stadionu Pittodrie, jedini gol na utakmici postigao je Terry Mac. U uzvratu je bilo visokih 4-0. Sledeći protivnik na putu prema finalu bio je bugarski klub CSKA Sofia, ali su i oni pregaženi sa 5-1 na Anfieldu. Souness je zabio hat-trick u svom najboljoj utakmici odigranoj za Liverpool. Bugari su jednostavno zlostavljani našim agresivnim i strastvenim pristupom. Bob je očito rekao dečkima da zapnu od samog početka. Jedan zabrinjavajući trenutak desio se kada su Souness i Terry Mac uhvaćeni u poljubcu tijekom slavlja!

Čvrsta odbrana se tražila u utakmici protiv Bayerna u Minhenu nakon razočaravajućih 0-0 na Anfieldu u prvoj utakmici polu-finala. Rana povreda zadesila je Kenny Dalglisha. U još jednoj Bob-ovoj majestralnoj taktičkoj zamisli našao se Howard Gayle koji je trčao između Bayernove sredine i odbrane trazeći pukotine, ali i vršeći konstantan pritisak na odbranu Bayerna. Bayernovi braniči su bili toliko opsjednuti udaranjem Howarda, jer je to bio jedini način na koji su ga mogli zaustavi, da su ostavljali dosta praznineu sredini terena. Johnson je asistirao Ray Kennedyu (dvojica ranjenika koja su jedva hodala nakon utakmice) za odlučujući gol. Bob je zatim zamijenio Gaylea sa Caseom. Howard je odlično odradio svoj posao! Utakmica je završila 1-1 i Liverpool je zbog gola u gostima prošao u finale.

I tako, finale u Parizu.Prilično strašna igra, koju je riješio ni manje ni više nego "prazna glava" Barney Rubble (Alan Kennedy). Bob-u je ov bio treći osvojeni europski kup, i  jedini je britanski menadžer koji je ikad postigao ovaj uspjeh.

[youtube=425,350]
[/youtube]

Glasine o skandalu, što su dovodili do nemira kod pojedinih igrača, pogodio je klub u ljeto '81. Rezultat je bio da su i Ray Clémence i Jimmy Case napustili klub. Skim ih je Bob zamijenio? Sa druga dva iskusna igrače svjetske klase? Ili ipak ne ... dvojica novih bili su Bruce Grobbelaar i Craig Johnston. Johnno je bio zamjećen zbog svojih dobrih i upornih igara koje je pružao u Middlesbroughu. S druge strane, malo je poznato o Brucieu osim da se borio protiv gerilaca u Zimbabveanskoj vojsci i zapravo ubio nekoliko. Oh da, bio je on lud poput šeširdžije iz pustolovina male Alise, koji se činio kao preduvjet da ga Bob potpiše u to vrijeme. Mark Lawrenson je također doveden iz Brightona, kako bi činio stub odbrane u partnerstvu sa Thompsonom i Hansenom. To je označavalo još jednu promjenu u taktici, što je Bob vidio kao potrebu.

Nakon lošeg početka sezone sa dva poraza, jednim remijem  i jednom pobjedom, Paisley je kritizirao svoje igrače: "Oni moraju da budu profesionalci a ne manekeni na terenu, a naveče pijanice. Ovdje je riječ o stavovima. Reći samo žao mi je, nemjenja stvari i neznače ništa dok god se one nastavljaju loše odvijati na terenu. Oni će morati promijeniti svoj stav. "

Paisley također iskazuje svoje frustracije prema navijača tijekom te sezone, nije želio da Liverpool ponovno završi peti u sezoni: "Nikada nisam mislio da će doći dan kada ću morati uložiti žalbu na naš vlastiti navijači i tražiti malo više podrške, ali to je ono što nam je potrebno upravo sada. Previše se uzima zdravo za gotovo da će mo mi to sami uspjeti okrenuti i nastaviti putevima pobjede. "

Brucieove čudne akrobacije tijekom utakmica odavale su zabrinutost. To se manifestira u tolikoj mjeri za Liverpool kada biva ponižen od Manchester City na Boxing Day kod kuće sa 3-1, to je ujedno bila i najlošija prestava Brucea ikada u crvenom dresu . Redsi su se nalazili na jedanaestom mjestu i nisu imali šanse za osvajanje lige (!) Drastične akcije su bile prijeko potrebne. Što će Bob učiniti? Zamijenite Grobbelaar? Ne, Bob je znao kakav se nebrušeni dragulj krije u Brucieu, on je samo morao biti više ustrajan. Bob se na neobičan korak odlučio na sredini sezone zamjenivši kapetane. Ok, Thommo je bio uzrujan kada mu je vodstvo momčadi oduzeto od njega, ali Bobova odluka da promakne Sounessa i njega učini za svog kapetana pokazača se na terenu potpuno opravdana.

Jedan od Bobovih odluka u to vrijeme bila je puštanje Kevin Sheedya u Everton gdje će mu biti zajamčeno mjesto u prvoj momčadi. Ozbiljno, obrve su podignute na mudre Bobove odluke. Bob je jasno vidio neke naznake talenata u Ronnie Whelanu koje su nedostajale u kvaliteti Sheedya. Sheedy je otišao na put u kojem će postati veliki igrač za Everton, nema sumnje u tome, ali nitko ne može tvrditi da Whelan, nije postigao uspjeh u Liverpoolu.

Uz Souness postavljenog na čelu terena i mlade Rusha i Whelana postavljenim u napad naizgled svaka utakmica je djelovala kao prekretnica u sezoni. Brucie je počeo sve više da liči na sjajnog golmana kakvim ga je Bob uvjek smatrao.

Finale Liga cup-a na Wembleyu koje se igralo protiv Spursa, čini se da će trofej put Londona, jer su Spursi vodili kroz većinu utakmice nakon ranog pogotka Archibalda. To je bilo sve do tri minute prije kraja kada je Sammy Lee odigrao četrdeset metara dugu loptu koja je došla do Whelana koji je jakim udarcem smješta u mrežu Spursa, i tako utakmicu uvodi u produžetke.

Znano je da je Bob veliki motivator i psiholog. Očito su igrači s obje strane bili vrlo umorni. Bob je savjetovao svim našim igračima da ostanu na nogama tijekom pauzem između kraja utakmice i dodatnih 30 minuta. Nemojte dopustiti igračima Spursa da vide da smo umorni. U međuvremenu, Tottenham-ove igrače izdavala je vlastita snaga. Laganjem po cijelom terenu, zgrčenih mišiće masiranjem su vraćali u život. Manadžer i trenersko osoblje stavljali su utješno ruke oko igrača, izgledali su doista žalosno. Naši igrači s druge strane izgledali su spremni za nov početak. To se i pokazalo kada je Ronnie Whelan postigao još jedan gol, a pridružio mu se i Rushie, koji je svojim golom potvrdio naš drugi uzastopni Liga kupa. Bob je protivniku zadao psihološki udarac na koji bi i sam Shanks bio ponosan.

U zadnjih 25 ligaških utakmica te sezone, Liverpool je doživio samo dva poraza i tri neriješena ishoda. Bobova peta ligaška kruna bila je potvrđena u utakmici protiv Tottenham u kojoj su gosti poraženi sa  3-1 na Anfieldu.

Na kraju sezone Bob je proglašen za najboljeg menadžera, Dalglish za najboljeg igrača, a Rush za najboljeg mladog igrača.

Na početku sezone 1982-83 Bob je najavio povlačenje, i odlazak u zasluženu mirovinu na kraju sezone. On je učinio gotovo sve što je mogao kao menadžer i želio je uživati ostatku života. Da li je i tada imao pobjedu na umu? Možete se kladiti da je!

Bob je doveo dva pojačanja prije početka sezone. Da budem iskren, potpisivanje David Hodgsona iz Middlesbrougha prilično je zbunjujuće. Ovaj potez nije bio dobar niti za igrača niti za klub. S druge strane, Steve Nicol doveden je iz Ayr United. Iako je Steve odigrao samo nekolicinu utakmica pod Bobom, veliki čovjek uvidio je dovoljno potencijala da shvati da je ovdje bila zvijezda za budućnost. Bob, kao i obično nije ima krivo, Steve je postao legenda Liverpoola.

Phil Thompson-ove ozljede ostavile su veliki trag kako na igraču tako i na našoj sredini, što je dovelo do toga da ga Bob skloni sa terena te je odlučio igrati sa dva centralna igrača na sredini kao pojam obrambene strategije.

Bob napad na treći uzastopni Liga kupa, podvig koji nije ostvario niti jedan klub, a kamoli menadžer u povijesti ovog takmičenja, kulminiralo je u finalu na Wembleyu protiv Manchester Uniteda. S petnaest minuta do kraja United je vodio zahvaljujući ranim pogotkom Whiteside. Bob je tada posegnuo za svojim tajnim oružjem. Pošaljite Barney Rubble na teren! Barney je odmah reagovo izjednačujućim pogotkom. U nadohnadi vremena Ronnie Whelan postiže gol nakon osam minuta.

Souness, kao kapetan prepustio je Bobu uspon na podij Wembleya kako bi pobjedonosno podigao pehar. Bob ga je kasnije opisao kao najponosniji trenutak njegova života. Bravo za Souness-a, ali još više je učinio Bob svojim predviđanjem petnaest mjeseci ranije, i imenovanjem Sounessa za kapetana svoje momčadi.

Unatoč osvajanju samo dva boda iz posljednjih sedam utakmica, Bobov Liverpool je bio toliko daleko od najbližih protivnika, da je Bob osigurao šestu krunu i prije kraja travnja.

U 44 godina koliko je bio sa Liverpool Football Club-om, Bob Paisley je vidjeo i učinio sve. Igrač, fizioterapeut, trener, menadžer, savjetnik, motivator, lojalista, psiholog, taktičar, ali iznad svega, sa šest ligaških prvenstva, tri Lige prvaka, jedan Kup UEFA i tri europska kupa, Bob je, sasvim jednostavno, najuspješniji menadžer ikada u povijesti britanskog nogometa.

Bob Paisley posthumno je primljen u Engleski Football Hall of Fame, zbog svog svog doprinosa u nogometu.  Ostaje čuđenje kako ovaj najuspješniji engleski I britanski menadzer nikad nije primio naslov Sir-a.  Bob Paisley, čovjek koji je sledio legnedu, I sam je postao jedna od njih.

Preminuo je 14.02.1996 godine.