Autor Tema: Biografije Liverpoolovih Menadžera  (Posjeta: 11191 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20883
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #15 : Svibanj 29, 2013, 22:42 »
JOSEPH "JOE" FAGAN



Joseph „Joe“ Fagan rođen je 12. ožujka 1921. godine u Liverpoolu. Po ostvarenjima ostat će najviše zapamćen kao trener Liverpoola, kluba kojeg je vodio u razdoblju do 1983. do 1985. godine.

Joe Fagan je okušao svoju sreću u pokušaju da zaigra za Liverpool u vreme kada ga je vodio Gorege Kay. Bila je to godina 1938. godinu dana prije izbivanja Drugog svjetskog rata, ali nije uspio imresionirati menadžera Kay-a.
 
Svoju karijeru nastavio je igranjem za Manchester City na poziciji centralnog veznog od 1938. do 1951. godine odigravši 148 susreta i zabivši 2 pogotka. Najveći uspjeh ostvaren sa Cityem bila je promocija kluba u tadašnju Prvu diviziju u sezoni 1946-47. Te sezone Liverpool je postao prvak Engleske po peti put.

Nakon završetka svoje karijere u Cityu, Joe se skrasio kao igrač/menadžer u niželigašu FC Nelson koji se takmičio u tadašnjoj Lancashire Combination (liga osnovana na području sjeverozapada Engleske)  gdje je vodio klub do naslova u svojoj prvoj sezoni 1951/52. Malo mu je falilo da klub promovira i u tadašnju drugu ligu.

Nakon FC Nelsona, postao je pomoćni trener u Rochdaleu 1954. godine, kaleći se pod budućim trenerom Evertona Harry Catterickom, prije nego što će se pridružiti trenerskom osoblju Bill Shanklyea 1958 godine. 1971. godine promovisan je u trenera rezervi.



Nakon što se Bill Shankly umirovio, a na njegovo mjesto došao Bob Paisley, Jos Fagan promovisan je u trenera prvog tima 1974. godine. 1979. godine postao je desna ruka Bob Paisleyu.



1. lipnja 1983. godine Joe Fangan postao je menadžer LFC-a. Pred sobom je imao težak zadatak da nastavi stopama svojih uspješnih prethodnika, ali upisao se u knjige rekorda već u svojoj prvoj sezoni, postavši prvi britanski menadžer kojem je pošlo za rukom da osvoji 3 velika trofeja, tadašnji Milk cup (današnji Capital One cup), prvenstvo i Ligu prvaka.



U finalu Milk cupa Liverpool je na prepunom Wembleyu odigrao 0-0 sa gradskim rivalom Evertonom. Tada nisu postojali penali, pa je utakmica nakon isteka 90' minuta i isteka dodatnih 30' minuta bila ponovljena. Ovaj put susret se odigrao na stadionu Manchester Citya, Main Roadu, poznatom i kao Wembley sjvera. Meč je odlučio Souness, zabivši za 1-0 i krajnji rezultat u 21' minuti.



U prvenstvu Liverpool je sezonu završio sa 80 bodova, 3 boda više od drugoplasiranog Southamptona. Iz lige su ispali, Birmingham City, Notts County i Wolverhampton Wanderers. Dok su u prvu ligu ušli Chelsea, Sheffield Wednesday i Newcastle United. Vodeći golgeter bio je Ian Rush sa 32 postignuta gola.



Kruna sezone održala se u finalu LP u Rimu 1984. godine. Liverpool je pred 69,693 gledatelja pobjedio domaću Romu nakon boljeg izvođenja penala (ujedno je i po prvi put na takav način odlučen pobjednik). Susret je završen 1-1 nakon 90' minuta. Liverpool je poveo ranim pogotkom Phil Neala u 13' minuti, a izjednačio je Roberto Pruzzo u 42' minuti. Finalno raspucavanje obilježio je golman Liverpoola Bruce Grobbelaar obranivši udarac Grazianiu, pritom psihički unervoziti protivnika izvevši svoj ples nogama nazvan „Spaghetti legs“ .



Fagan je nasledio jaku momčad od Paisleya, ali to nikad nije značilo kao recept za uspjeh. Momčadi je bila potrebna snažna ličnost za nastavak uspjeha, ali znamenje nije bilo dobro. Jedan od igrača, vođa na terenu, Greame Souness odlučio je napustiti klub i otići igrati u Italiju.

Kao zamjene u sezoni 1984-85 u klub su dovedeni tadašnji perspektivni mladi igrač Paul Walsh iz Luton Towna za 700,000 funti. Potom maestro sredine terena  Jan Molby iz Ajaxa za 225,000 funti i igrač sredine terena Kevin MacDonald iz Leicester Citya. Faganova prijašnja kupovina sezonu ranije,  John Wark pokazao se kao odlično rešenje i bio je glavni golgeter te sezone, ispred Ian Rusha, sa 27 golova u 62 nastupa.

John Wark

Liverpoolov ulazak u novu sezonu 1984/85 bio je očajan. Ako Sounessov odlazak nije bio dovoljan da kola krenu nizbrdo, to se dodatno pogoršalo povredom Iana Rusha koji je morao propustiti dobar dio početka sezone. Pred kraj listopada Liverpool se nalazio na 20 mjestu, 2 boda iznad samog dna, sa 2 pobjede, 5 neresenih ishoda i 4 poraza. U prosincu redovi su se malo konsolidirali i Liverpool se našao na 10 poziciji, da bi na kraju sezone završio kao drugi iza osvajača lige Evertona.

„Loša“ prvenstvena sezona, pokušala se spasiti osvajanjem 5 naslova prvaka Europe.

U finalu sezone 1984/85 na  Briselskom stadionu Heysel održala se poslednja utakmica Joe Fagana kao trenera Liverpoola. Joe je svoju odluku podjelio sa svojim timom, neposredno prije izlaska na teren. „Nakon ove utakmice možete me zvati samo Joe, umjesto šefe“.

Uvod u utakmicu nije mogao početi gore. Utakmica je započela satom zakašnjenja, zbog tragedije uzrokovanom ponašanjem navijača Liverpoola. Neutralna zona koja je bila namjenjena Belgijskim navijačima bila je okupirana od strane navijača Juventusa. Neutralna zona bila je smještena u sektoru Z, u blizini djela tribine na kojoj su bili smešteni navijači Liverpoola. Navijače je djelila žičana ograda, a slabo osiguranje i loš stadion, doveli su do masovnog proboja od strane navijača Liverpoola na dio tribine na kojem su bili navijači Juvnetusa. Pod teretom i općom panikom, dio zida tribine se urušio i pri čemu je rezultiralo smrću 39 navijača Juventusa, jednog neutralnog belgijskog navijača i preko 600 ozljeđenih.



S druge strane shvativši što se dogodilo, navijači Juventusa krenuli su u divlji napad prema navijačima Liverpoola. Srećom za daleko veću nesreću ispriječila se policija.

Utakmica je pala u drugi plan. Meč  je odlučen pogotkom iz ne postojećeg penala, kojeg je realizirao Platini.



Nakon utakmice javila se i tadašnja premijerka Margaret Thacher koja je izvršila utjecaj na FA tražeći da se počinioci i sam klub kazni, a 2 dana nakon njenog istupa u javnost, oglasila se i krovna organizacija Uefa koja je izbacila sve engleske klubove na neodređeno vremensko razdoblje.  6. lipnja odlučeno je da se engleskim klubovima uvede peto godišnja zabrana nastupa u Europskim takmičenjima, dok je Liverpool dobio godinu dana više. Samom presudom dolazi i do nazadovanja engleske dominacije u Europskim takmičenjima i tek će se 1999. godine, jedan engleski klub ponovno popeti na vrh Europskog nogometa (Manchester United).

Huliganizam je uništio jedan  divan događaj, i bio je to žalostan oproštaj Fagana od Liverpoola. Kada je izlazio iz aviona, njegova tuga bila je pre očita. Veliki gospodin plakao je na ramenu Roy Evansa. Imao je 62 godine kada je preuzeo klupu i namjeravao je ostati samo dvije sezone.

Jedan od njegovih pojačanja Irski reprezentativac Jim Beglin izjavio je: „Bio je prijatana, ponizna i draga osoba. Bio je ljubazan i izraziti džentlmen. Ispod sve te meke vanjštine krio se okorjeli profesionalizam. Joe je imao autoritet, i kada su trebale snažne riječi, Joe ih je znao izgovoriti“.

U klubu je proveo 25 godina. Preminuo je 30. lipnja 2001. godine.












« Zadnja izmjena: Svibanj 29, 2013, 22:49 Luis Garcai »

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20883
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #16 : Srpanj 26, 2014, 23:40 »
KENNETH (KENNY) MATHIESON DALGLISH


O odrastanju i kovanju ikone u Celticu

Kenneth (Kenny) Mathieson Dalglish rođen je 4. ožujka 1951. godine u Dalmarnocku koji je dio istočnog Glasgowa, Škotska. Taj dio grada u neposrednoj je blizini Celticovog Parkheada. Kennyevi roditelju tu su se zadržali neko vrijeme, prije nego što su se preselili u novu kuću u Milton, koja je imala dobar pogled na Rangersov trening kamp.

Nakon nekog vremena obitelj Dalglish seli se u grad Govan, koji je poznat po tome što je iznjedrio još jednu svjetsku trenersku ikonu u vidu Sir Alex Fergusona. U svojim ranim danima Kenny je igrao na poziciji golmana, ali ubrzo treneri ga premještaju bliže protivničkom golu. Sa nepunih 15 godina dobiva poziv Škotskog saveza da zaigra u prijateljskoj utakmici protiv vršnjaka iz Sjeverne Irske. Škotska je pobjedila tu utakmicu sa 2 gola Kenny Dalglisha.



Liverpool i Kenny prvi put su došli u doticaj kada je Kennyu bilo 15 godina. Kenny se pojavio na tjednom periodu u kojem je igrao za B tim u pobjedi protiv Southporta od 1-0. Tadašnji treneri nisu znali prepoznati talent mladog igrača koji će postati klupska ikona i najbolji igrač koji je ikad prestavljao klub.

Nedugo nakon tog trenutka, Kenny se opet susreo sa Liverpoolom i Bill Shanklyem. Liverpool je gostovao u Londonu kod WHU. Kenny je bio na toj utakmici, zbog svoje druge probe. Kennyeva izjava na taj događaj: „Uskoro sam opet vidio Shanksa. Liverpoolov prvi tim gostovao je kod WHU, kada je bila i moja proba. Kako sam prolazio kroz prostor namjenjen igračima, Shanks je dolazio iz drugog pravca. Bio sam i uzbuđen i posramljen. Nisam mogao govoriti s njime. Samo sam spustio glavu i prošao dalje što brže moguće. Čuo sam kako neko uzvikuje 'Kenny' 'Kenny', ali rekao sam samom sebi, samo hodaj naprijed, samo hodaj. Danas žalim što nisam razgovarao sa Billom, ali bilo mi je 15 godina i bio sam užasno sramežljiv. Ako je itko pokušao da priča samnom ja bi se zacrvenio.“.

Kenny i Shankly

Iako je tad bio navijač Rangersa, Kenny je pristao na potpis prvog profesionalnog ugovora sa gradskim rivalom Celticom. Ugovor je potpisan u lipnju 1967. godine. Celtic je tada postao prvi Britanski tim koji je osvojio naslov Lige prvaka, i bili su poznati pod nadimkom Lisabonski Lavovi.

Prvu godinu proveo je na posudbi u Cumbernauld Unitedu, u klubu koji je korišten za prilagođavanje i daljnje napredovanje mladih igrača. U prvoj utakmici postigao je 4 gola, a do kraja sezone zabio ih je sveukupno 37.

Kenny kao igrač Cumbernauld Uniteda.

U drugoj sezoni bio je spreman na profesionalne izazove, ali tadašnji trener Celtica Jock Stein želio ga je zadržati još godinu dana u Cumbernauldu. Kennyu se to nije svidjelo pa je zamolio vlastitog oca da popriča s trenerom, koji je nakon nekog vremena popustio i priključio Kennya prvoj momčadi Celtica.

Svoju prvu profesionalnu utakmicu za Celtic odigrao je u pobjedi od 4-2 u kup utakmici četvrtfinala protiv Hamilton Academic, ušavši s klupe u drugom poluvremenu. Ostatak sezone igrao je više za rezerve nego za prvi tim, postigavši ukupno 4 gola u 17 utakmica.

U sezoni 1968/69 Kanny biva premješten u sredinu terena, i ubrzo pokazuje sav svoj talent. Menadžer Stein postavio ga je u prvi tim u utakmici protiv Rait Robersa 4. listopada 1969 godine.

Prisjećajući se tog trenutka Dalglish je izjavio: „Sjedio sam pored Boby Murdocha koji me priupitao  jesam li nervozan prije početka meča i ja sam izjavio da nisam. Tada mi je skrenuo pažnju da sam lijevu kopačku obuo na desnu nogu. Kada sam spustio pogled ugledao sam da je uistinu bilo tako.“

Tu utakmicu dobili su 7-1, ali Kenny nije uspio zabiti gol, kao i u naredne tri utakmice koje su uslijedile. Više sreće je imao u utakmicama rezervi s kojima je osvojio ligu i kup, postigavši 19 golova u 31 utakmici. Celticove rezerve su bile poznate i pod nadimkom "Quality Street Gang" prema ondašnjoj čokoladi.



Iduću sezonu nastavio je u istom ritmu sa Celticovim rezervama, postigavši 23 gola  od ukupno 108 koliko su postigli te sezone u 34 utakmice. Kruna njegove sezone bila je kup utakmica rezervi između Celtica i Rangersa. U prvoj utakmici postigao je gol u pobjedi od 4-1. U uzvratnoj utakmici postigao je hat trick u demoliranju Rangersa 6-1. Menadžer Stein je bio impresioniran i pozvao ga da nastupu u utakmici protiv Kilmarnocka. Celtic je pobjedio 7-2 a Dalglish je zabio 6 puta.

Celticova dominacija se nastavila i iduće sezone, kada su osvojili po 7. put ligu uzastopno. Tom uspjehu dodali su i osvojeni kup protiv Hiberniana pobjedivši sa 6-1. Dalglish je postigao 23 gola u 49 utakmica što mu je donijelo individualnu nagradu igrača sezone. 

Svoju prvu utakmicu za Škotsku reprezentaciju odigrao je 10 studenog 1971 u pobjedi od 1-0 protiv Belgije, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Celtic je ponovno uzeo naslov Škotskog prvaka, 8. po redu. Dalglish je postigao 41 gol u 53 utakmice.

U sezoni 1973/74 počeli su problemi za Celtic. Plate su bile male, i igrači su postajali nervozni, a sve više je jačao zov brojnih Engleskih klubova. Unatoč svim problemima Celtic je uspio još jednom po 9. put zaredom uzeti Škotsko prvenstvo i pri tome dodati i Škotski kup.Također su uspjeli dosegnuti i polufinale Europskog kupa, ali su iz daljnjeg natjecanja ispali od Atletico Madrida porazom u Madridu od 2-0. Na Celtic Parkhead-u tri igrača Atletica su bila isključena u utakmici koju je Kenny opisao kao najgoru i najbrutalniju koju je do tada odigrao.

U sezoni 1974/75 Rangersi su konačno prekinuli niz od 9 uzastopnih naslova Celtica i uzeli krunu.

Kenny je postao kapetan Celtica sa nepune 24 godine.Sredinom sezone 1975/76 menadžer Jock Stein zadobiva ozbiljne ozljede u prometnoj nesreći, te biva primoran povući se do kraja sezone. Titula je ponovno bila izgubljena, ali je Kenny bio proglašen za igrača sezone.

Sezona 1976/77 bila je i zadnja sezona Kenny Dalglisha kao igrača Celtica. Jock Stein se oporavio i vratio na klupu, te donio Celticu naslov prvaka Škotske, a i naslov Škotskog kupa.

Njegovi suigrači nisu bili iznenađeni kada je odlučio da ode. Bio je ne zaustavna sila protekle 3 godine, noseći Celtic na svojim ramenima. Bio je spreman za daljnji napredak, a on je jedino bio moguć odlaskom iz kluba. U svom periodu provedenim u Celticovom dresu, Kenny je osvojio 4 naslova prvaka, 4 kupa Škotske i 1 Liga kup, pri tome postigavši 167 golova u 322 utakmice.

Jock Stein i Kenny Dalglish

Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20883
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #17 : Srpanj 26, 2014, 23:41 »
Kenny u Liverpoolu kao igrač

Liverpool FC je taman osvojio svoj prvi naslov Lige prvaka pobjedom od 3-1 nad Borussiom Monchengladbach, kada je Kevin Keegan odlučio napustit klub i preći u Njemački HSV. Bio je to udarac za Liverpool i njihove ambicije, za koje su mnogi smatrali da će označiti i pad samog kluba.

Tada na scenu uskače Bob Paisley i reaguje dovođenjem igrača koji će postati njegova najbolja kupovina. Zanimljivo je i da je Manchester United ponudio Dalglishu daleko više novca, ali on je izabrao Liverpool.

Godinu dana ranije Bob Paisley kontaktirao je Jock Steina, čuvši glasine da se Kenny sprema na napuštanje  Celtica. Jock je uspio uvjeriti Kennya da ostane u klubu još jednu godinu, i dao riječ Bob-u ukoliko Kenny bude napuštao Celtic,  njega će prvog kontaktirati. Jock Stein održao je svoju riječ iako nije bio zadovoljan što gubi igrača takvog kalibra. Prvobitna ponuda Liverpoola bila je 300,000 funti, koja biva odbijena. Uslijedila je ponuda od 3300,000 i 360,000 funti, ali i one su bile odbijene. Jock Stein izjavio je nakon odbijanja ponude od 400,000 funti da će Liverpool dobiti Kennya ukoliko dodaju još dodatnih 10%. Liverpool je pristao na tu cijenu i za rekordnu sumu novca u visini od 440,000 funti Kenny je prešao u Liverpool. Liverpool je kao Europski prvak i najbolji Engleski tim bio jedina opcija.



Na dan svojeg prestavljanja Kenny je dao nekoliko izjava: „Bio sam strašno takmičarski nastrojen u svim utakmicama, da bi i udarao braniče kako bi osigurao pobjedu. Nije nešto čime se mogu ponositi, ali u žaru brobe, lako je da se zaneseš.“

O ponudi i dolasku u Liverpool: „To je bila jednostavno jedna od onih ponuda koja se nemože odbiti. Nije postojao način kako da odbijem tako rijetku ponudu iako sam tužan što sam napustio Celtic.“

Jock Stein-ova izjava nakon što je Kenny otišao: „Da je kojim slučajem Kenny želio ostati u klubu, odbio bih svaku cifru vezanu za njega. Gdje sada da nađem igrača kao sto je on?“.

13. Kolovoza 1977. Kenny Dalglish odigrao je svoju prvu utakmicu za Liverpool protiv Manchester Uniteda u Charity Shieldu. Utakmica je završila 0-0. Liverpoolovi navijači bili su uzbuđeni, ali i svjesni činjenice da mnogi Škotski igrači nisu uspjeli u Engleskom prvenstvu.

Daglishevi suigrači nisu bili „loši“. Ray Clemence je bio na golu, Phil Neal i Joey Jones su bili bekovi. Centarlne braniče činili su Phil Thompson i Emyln Hughes. Ispred njih sredinu terena držali su Ian Callaghan i Terry Mcdermott. Krilne pozicije okupirali su Ray Kennedy i Steve Heighway, dok su napad predvodili David Johnson i David Fairclough. Obećavajući mladi branič Alan Hansen čekao je na svoju šansu da zaigra za prvi tim.



Dalglish je svoju prvu ligašku utakmicu odigrao u gostima protiv Middlesbrougha u kojoj mu se priključio još jedan mladi Škot Souness na suprotnoj strani.

U istoj utakmici zabio je i svoj prvi gol, koji je opisan u The Liverpool Echo: „Prvi gol na utakmici zabio je novopridošlo pojačanje Liverpoola Kenny Dalglish. Kakav samo početak Liverpoolove rekordne kupnje.  Jimmy Case iznio je loptu na polovicu M'boroa a potom je porslijedio  do McDeromtta, koji je gura u prazan prostor za Dalglisha. Igrači M'boro-a dizali su ruke signaliziravši ofsajd, koji nije postojao. Dalglishu je jedino preostalo da zaobiđe istrčalog golmana Platta i mirno privede akciju kraju. Bila je to perfektno izvedena akcija u 5 dodira i još bolja završnica.“

Dalgilish je zabio u prve 4 utakmice i ostvario 7 pobjeda sa Liverpoolom u 11 susreta u ligi. Liverpool je držao 2 poziciju pred početak 12. kola 2 boda iza N. Foresta. Liverpool je izgubio 3 vezane utakmice i njihova promjenjiva forma, ubila je svaku nadu u osvajanje prvenstva.

Bob Paisley reagirao je u siječanjskom prelaznom roku i doveo Sounessa, kako bi pojačao i stabilizirao vezni red koji nije bio u idealnoj formi za odbranu naslova Europskog prvaka, kojeg su si zacrtali ako cilj pred početak sezone.

Na kraju su uspjeli u svom naumu i osigurali finale koje se odigravalo u Engleskoj na Wembleyu. Finale Europskog kupa prestavljao je sezonu iz snova za Kenny Dalglisha, koji je ujedno i postigao jedini gol na utakmici u 65. minuti protiv FC Bruges.

(click to show/hide)

Dalglish je mogao da bude zadovoljan sa svojom prvom sezonom na Anfieldu. U 62 utakmice postigao je 31 gol, osvojiviši naslov Europskog prvaka, dok su izgubili finaleLiga kupa od N. Foresta sa 1-0. U ligi su završili kao drugi iza N. Foresta, koji je osvojio 64 boda.

U sezoni 1978/79 Liverpool je imao start iz snova. Postigli su 35 golova i primili samo 4, ostvarivši 10 pobjeda u 11 mečeva. Dalglish je postigao 10 golova uključujući i dva pogotka u pobjedi od 7-0 nad Tottenhamom, koja se i dan danas smatra kao jedna od najboljih utakmica odigranih na Anfieldu.

Dva tjedna nakon visoke pobjede nad Spursima izgubili su utakmicu prvog kola protiv Foresta sa 2-0, a potom odigrali nerešeno na Anfieldu. Ta utakmica je označavala i rani oprost od Europskog nogometa.

Rano ispadanje iz Europskog takmičenja nije poljuljalo samopuzdanje Liverpoolovih igarča. Nastavili su u dobrom ritmu i do kraja sezone izgubili samo dvije utakmice. Prvu u polufinalu kupa od Manchester Uniteda, a drugu ligašku od Aston Ville. Kenny Dalglish nakratko je nosio i kapetansku traku u odsustvu Emlyn Hughes, ali kako je smatrao da ju je ne zaslužuje, Bob ju je dao Phil Thompsonu. Liverpool je završio sezonu sa rekordnim 68 bodova (2 boda po pobjedi), i primili su 16 golova što je prestavljao ligaški rekord. Liverpool je osvojio naslov sa 8 bodova prednosti nad drugoplasiranim N. Forestom. Dalglish je postigao 21 gol, dok je drugi najbolji strijelac bio David Johnson koji je postigao 16.

Zbog svojih igara koje je demonstrirao Kenny je na koncu sezone osvojio i individualni naslov Igrača godine.



Iduće sezone Liverpool je ponovno ispao u prvoj rundi Lige prvaka. Ovaj put koban je bio Dinamo Tbilisi, ukupnim rezultatom 2-1. Nakon toga Liverpool je nastavio po starom, nizajući pobjede sve do minimalnog poraza 19. siječnja od strane Coventry Citya.

Liverpoolov glavni konkurent za naslov bila je ekipa Manchester Uniteda. Bitka se vodila sve do samog finiša sezone, kada je Liverpool osigurao novi naslov pobjedivši kod kuće Aston Villu sa 4-1.

Iduće sezone 1980/81 sezonu su završili kao 5, što je bio najgori poredak u proteklih 10 godina. Jedan od razloga tako lošeg završetka bila je i činjenica da Dalglish i Johnson jednostavno nisu zabijali golove. Kenny je odigrao 180 utakmica u nizu od kada se priključio Liverpoolu iz Celtica. Taj niz je prekinut u utakmici protiv Bradford Citya, kada biva povređen. Dalglish se mučio sa realizacijom nezabivši u 16 utakmica. S druge strane neuspjeh u prvenstvu nadohnadili su uspjehom u finalu Liga kupa protiv West Hama, pobjedivši sa 2-1, uz dva gola Kenny Dalglisha.

Svoje drugo Europsko finale, Kenny je odigrao na Parku prinčeva protiv Reala iz Madrida. Utakmicu je započeo od prve minute, iako prije toga nije odigrao niti minute u 5 prijašnjih utakmica zbog povrede. Liverpool je opet slavio s rezultatom od 1-0. Ovog puta u junaka se prometnuo Alan Kennedy.

U sezoni  1981/82 Kenny je postigao samo 13 golova u 42 meča. Njegov novi partenr u napadu Ian Rush postigao je 17 golova u 32 utakmice. Slab napadački učinak, bio je ipak dovoljan za novi naslov prvaka Engleske.

Kenny je bio glavni arhitekta sezone 1982/83. Od njegovih igara najviše je profitirao mladi Ian Rush koji je igra sa njim u paru, i zabio mnogo golova na račun Kennyevih asistencija. Liverpool je uzeo prvenstvo sa 82 poena, 11 više od drugoplasiranog Watforda. Kenny je bio izabran za igrača sezone od strane medija i igrača drugih klubova. Ova dvostruka nagrada značila je i bez dvojbe da se radi o najboljem Britanskom igraču svoje generacije, i da se o njemu priča u jednakom tonu kao i o Maradoni, Zico-u, Platiniu i Rummeniggeu.



Početak sezone 1983/84 obilježio je i odlazak Bob Paisleya sa klupe Liverpoola. Na njegovo mjesto ustoličen je Joe Fagan. Kenny je pod Joem zabio svoj 100 gol za Liverpool u remiju protiv Ipswich Towna. Sezona je završila na najbolji mogući način. Liverpool je u prvenstvu završio kao prvi ispred Southamptona, u Liga kupu je bio bolji od gradskog rivala Evertona, u ponovljenoj utakmici sa minimalnih 1-0. Dok je kruna sezone bila utakmica protiv Rome u Rimu na njihovom stadionu. Nakon prvih 90 minuta, rezultat je bio 1-1. Liverpool je poveo golom Phil Neal-a, a izjednačio je Roberto Pruzzo. Nakon dodatnih 30 minuta, rezultat se nije mijenjao i pristupilo se izvođenu penala. I tu je briljirao Liverpoolov golman Bruce Grobbelaar, sa svojim izvijanjem na liniju, natjeravši Romine igrače Bruno Contia i Francesco Grazinia na promašaje. S druge strane, nakon prvog promašenog penala Steve Nicola, precizni su bili Phil Neal, Graeme Souness, Ian Rush i Alan Kennedy. Bio je to treći osvojen naslov europskog prvaka Kenny Daglisha.

Zagonetni Škot bio je stroj za rušenje postavljenih rekorda. Pretekao je rekord Denisa Law-a postigavši svoj 15 gol u Ligi prvaka protiv Odense Boldkluba u drugoj rundi takmičenja. Odigrao je najviše utakmica u Ligi prvaka, u tom trenutku 54 i postigao više golova nego ijedan drugi Britanski igrač. Osvojio je 3 naslova prvaka Engleske, 4 Liga kupa i 3 europska kupa u 7 godina.

U prvoj utakmici sezone protiv Tottenhama u sezoni 1984/85 Fanagan povlači jedan pogrešan potez, a to je bilo izostavljanje Kennya iz udarnih 11. Kasnije je sam priznao da je to bila jedna od najglupljih njegovih odluka koje je počinio kao menadžer. Kenny je i po prvi put u karijeri zaradio tri utakmice suspenzije, nakon izravnog crvenog kartona protiv Benfice. Tjedan dana kasnije zabio je svoj posljednji 13 gol za reprezentaciju Škotske protiv Španije, čime je izjednačio rekord Denisa Lawa.



Tjedan dana prije velikog finala protiv Juventusa na Heyselu, Kenny je dobio poziv od tadašnjeg izvršnog direktora Peter Robinsona, koji mu je ponudio posao menadžera od iduće sezone. Kenny je prihvatio posao pod jednim uvjetom, da Bob Paisley bude pored njega po prvi put nakon 2 godine.

Liverpool je izgubio utakmicu finala Lige prvaka po prvi put u svojoj povjesti. Utakmica je zapamćena i po smrti 39 navijača Juventusa. Igrači Liverpoola vratili su se u englesku i usled medijskog ludila, prestavili su Kenny Dalglisha kao novog trenera Liverpoola. Za njega to nije moglo biti gore vreme, jer je situacija kluba bila nejasna zbog mogućeg izbacivanja iz Europskih takmičenja.

Glasnogovornik Smith obratio se novinarima: „Kenny se okreće menadžerskim obvezama po prvi put u svojoj karijeri, i mi imamo razloga vjerovati da će uspjeti u svom poslu. Mi osjećamo da imamo sposobnu osobu na terenu koji ima staru glavu na mladim ramenima.“

Nakon što je presica bila gotova, Kenny je produžio do tadašnjih pomoćnika Ronnie Morana i Roy Evansa, obećavši im da imaju siguran posao dokle god je on u klubu,učinivši njih dvojicu svojim iskusnim poručnicima.

Liverpool je tada bio izbačen iz Europe na neodređen vremenski period, a titulu engleskog prvaka prepustili su gradskom rivalu Evertonu. Kasnije se kazna oformirala u šest (6) godina izbacivanja Liverpoola i peto (5) godišnjoj zabrani svim engleskim klubovima. U jednoj noći dominacija engleskih klubova je prestajala postojati, i klubovima je trebalo dugo vremena da se ponovno vrate na prijestolje pobjednika Lige prvaka.


Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20883
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #18 : Srpanj 26, 2014, 23:43 »
Kenny kao menadžer

Kenny je preuzeo uspješan tim i poveo ga u sezonu 1985/86. Njegovi prvi potezi bili su zamjeniti bekove koji su datirali iz Paislyeve ere Neala i Kennedya, sa Steve Nicol-om i Jim Beglinom. Dalglish je imenovao Jan Molbya svojim playmakerom i potpisao Steve McMahona iz Aston Ville za 350,000 funti. Do kraja studenog Liverpool je uspio da sustigne odbjegli Manchester United i smanji zaostatak sa 9 na 2 boda. Liverpool je počeo da se skliže po ledu, i tada Dalglish radi vrhunski posao. Ubacuje samog sebe u igru. Svjestan da nemože izdržati napore kroz cijelu sezonu, Daglish je postvio dva cilja. Prvi dio sezone voditi tim, drugi dio učestvujući u igri. Svojim prisustvom na terenu preporodio je Liverpoolovu formu. 6 pobjeda u nizu od koje je ključna bila pobjeda protiv Chelsea. U jednom trenutku prsima je primirio loptu, već u slijedećem visoko dizao ruku slaveći pogodak kojim je obezbedio titulu prvaka Engleske.



Sedam dana nakon tog trenutka, čekao ga je Everton u finalu FA cupa. Liverpool je tu utakmicu dobio sa 3-1, iako je na poluvremenu gubio sa 1-0. Ova pobjeda prestavljala je i prvo osvajanje dva najveća trofeja u Engleskoj po prvi put u povjesti kluba.

Dalglish je bio svjestan da će iduće sezone teško ponoviti ovogodišnji uspjeh. Prvu polovinu sezone zaostajali su 9 bodova za vodećim Arsenalom. U drugi dio sezone ušli su furiozno, pobjedivši u 9 od 11 utakmica. Do kraja ožujka bili su na nekoliko bodova ispred Evertona, dok je Arsenal polako počeo zaostajati. Pad je uslijedio nakon 3 uzastopna poraza, kao i finale Liga kupa od Arsenala. Na kraju sezone Everton je osvojio naslov, a Liverpool završio kao prvi pratitelj.

Ključna promjene bile su odlazak Iana Rusha u Juventus, ali i dolazak John Aldridgea koji je zamjenio Kennya u sredini terena, dok su krilne pozicije pokrivali John Barnes i u napadu Peter Beardsley. Kenny je pokušao sastaviti svoj vlastiti tim sa vlastitim vizijama. Također Bob Paisleya više nije bio pored njega.

John Barnes je bio novi talisman koji je demonstrirao novi Liverpoolov napad. Nova sezona 1987/88 započela je sa tri gostujuće utakmice zbog urušavanje kanalizacije ispod Kop tribine. Liverpool je krenuo odlično u sezonu, dobivši na početku Arsenal i Coventry City, te odigravši 1-1 sa WHU.

Uslijedile su daljnje pobjede a posebno se ističu 4 utakmice u kojima je Liverpool postigao 4 gola protiv Newcastlea, Derbya, Portsmoutha i QPR-a.

Aldridge je briljirao u napadu, postigavši gol u deset utakmica za redom, što je i dan danas rekord kluba. Redsi su prestavljali strah i trepet gdje kod su gostovali, pa su tako i dobili vodeći QPR sa 4-0 uz 2 gola Barnesa. Na tribinama te utakmice bio je i Ian Rush koji je nakon utakmice izjavio: „Postali su daleko bolji tim kada sam ja otišao. Barnes je jako talentovan i sposoban igrač, i prava napast za braniče. Postigao je dva sjajna pogotka i skrenuo pažnju s Beardsleya, koji radi ogroman posao za momčad stvarajući prostor/ za druge igrače. Sa takva dva krilna igrača Liverpool si je dao više opcija, i njihovi protivnici jednostavno neznaju kako da im se suprostave.“

U razmaku od 19. Prosinca 1987. do 16. Ožujka 1988. Liverpool je primio samo jedan gol, i postigao 31 u svim natjecanjima. Everton je sprječio obaranje Leedsovog rekorida od 29 neporaženih utakmica, kada je Wayne Clarke zabio jedini gol na utakmici na Goodisonu 20 ožujka 1988 godine.

U polufinalu FA cupa Liverpool je pobjedio N. Forest  sa 2-1, a 7 dana nakon toga na anfieldu Forest je poražen s visokih 5-0. Sir Tom Finney izjavio je nakon utakmice: „To je bila najupečatljivija dominacija nekog kluba koje sam do sada vidio u svom životu.“.

Liverpool je osvojio naslov 9 bodova ispred Manchester Uniteda. Konačno veselje pokvario je minimalni poraz od Wimbledona u finalu FA kupa. Bilo je to ujedno i jedno od najvećih iznenađenja u povijesti FA kupa.

Dva dana prije početka nove sezone, Kenny je iznenadio sve okupljene prestavivši novo staro lice. Ian Rush se vratio u Liverpool. Oduševljenje pred novu sezonu bilo je ogromno i glavna priča tih dana bilo je kako će Kenny uspjeti sastaviti napad predvođen imenima poput Barnesa, Beardsleya, Aldridge i Rusha. Nakon deset ligaških kola, Liverpool se nalazio na četvrtoj poziciji, s 8 bodova zaostatka za vodećim Norwichem. Aldridge je postigao samo 7 golova, za razliku od prošlogodišnjih 20 u istom periodu, Barens se zadržao na 6, Rush na 5, dok je Beardsley postigao samo 4 gola. Nakon poraza od Manchester Uniteda rezultatom od 3-1, na prvi dan Nove godine, Kenny je zaključao svoje igrače u svlačionicu i prema pričama uslijedio je verbalni napad na svakog igrača. Taj potez je urodio plodom, jer idućih 18 utakmica Liverpool nije znao za poraz, a dobili su 15 utakmica.

U polufinalu FA kupa odigranom na Hillsborough protiv N. Foresta nogomet je dobio novo značenje za Kennya Dalglisha. Ovo je treći put da je Kenny doživio uživo nogometnu tragediju. Prvi put kao igrač Celtica kada je na Ibrox starionu umrlo 66 navijača. Drugi put, kada je na Heyselu preminulo 39 navijača, i u novoj tragediji 96 navijača.



Mediji, navijači i stanovnici Liverpoola svjedočili su novom liku Kennya Dalglisha, koji je ujedinio klub i grad u njihovoj zajedničkoj tuzi. Strašne scene kojima je svjedočio Dalglish na Hillesboroughu, kao i sva potpora koju je pružao obiteljima stradalih, a zanemarujući pri tome sebe, vratilo se kao bumeran i narušilo njegovo mentalno zdravlje i psihu. Liverpool je bio guran od strane FA da se utakmica što prije ponovi. Na novoj utakmici odigranoj na Old Traffordu Liverpool se plasirao u finale pobjedivši sa 3-2.

Nikad tužnije finale FA cupa nije odigrano kao ono između Liverpoola i Evertona, mjesec nakon nesreće. Liverpool je pobjedio sa 3-2, a Ian Rush je osigurao pobjedonosni gol.

Zadnja utakmica u sezoni bila je između Liverpoola i Arsenala na Anfieldu. Liverpoolu je bio dovoljan i bod da može proslaviti 18 titulu prvaka Engleske. Liverpool je imao 76 bodova, Arsenal 73. Gol razlika Liverpoola 65-26 (+39), Arsenal 71-36 (+35). Dva gola u korist Arsenala i bili bi novi prvaci Engleske. 45 sekundi prije kraja utakmice Michael Thomas osigurao je 2-0 pobjedu Arsenala, na radost svih topnika koji su tog dana bili na stadionu.

Sredinom listopada 1989 Liverpool je izgubio samo jednu utakmicu u poslijednjih 7 mjeseci i to je bila ključna utakmica protiv Arsenala. Crystal Palace bio je smrvljen sa 9-0. Liverpoolova forma u nastavku bila je promjenjiva. Liverpool je imao prednost od jednog boda pred supranicima, kada je u klub došao Izraelac Ronny Rosenthal kao posuđen igrač belgijskog Standard Liege. Postigao je 7 golova u 8 utakmica, i donio Liverpoolu 18 naslov prvaka i treću titulu menadžera godine za Kenny Dalglisha. Zadnju utakmicu na klupi Liverpoola odigrao je kao igrač protiv Derby Countya u predzadnjoj utakmici sezone, oprostivši se od navijača sa titulom u rukama. Jedan od najboljih igrača, oprostio se nakon 837 odigranih utakmica, kao najuspješniji igrač u povijesti Britanskog ostrva.

Bill Shankly i Bob Paisley smatrali su da je King Kenny najbolji igrač ikad koji je nosio Liverpoolov dres. Izjava Bob Paisleya: „Od svih igrača s kojima sam igrao u mojih 40 godina, on je svakako najtalentovaniji. Kada Kenny sija, cijeli tim je osvjetljen.“.


Offline Luis Garcai

  • Hero Member
  • Postova: 20883
Odg: Biografije Liverpoolovih Menadžera
« Odgovori #19 : Srpanj 26, 2014, 23:44 »
Život nakon Liverpoola

Kenny je ubrzo požalio povlačenje iz života Liverpoola. O tome je progovorio u intervjuu prije 5 godina za vreme mandata Rafe Beniteza.

Kenny: „Požalio sam što sam otišao. Utakmica protiv Evertona, posjetila me na vrijeme kada po prvi put u svojoj karijeri nisam bio najsrećniji. Trebao sam prekid, trebao sam odmor. Nakon 2 tjedna dobio sam što sam želio, i bio sam spreman da se vratim, ali telefon nikada nije zazvonio. Nitko me nikad nije pitao kako sam, i da li se želim vratiti. Klub je nastavio dalje i imenovali su Greame za novog menadžera.“.

Svoju novu priliku za dokazivanjem dobio je u listopadu 1991. Godine kada je imenovan za novog glavnog menadžera drugoligaškog kluba Blackburn Rovers. Do kraja sezone 1992. godine Blackburn je kroz kvalifikacije osigurao povratak u Englesku prvu ligu, pobjedivši Leicester City sa 1-0. Blackburn se vratio po prvi puta u društvo najboljih nakon 1966 godine.

Na kraju sezone 1992. godine Kenny je u klub doveo napadača Southamptona Alana Shearera za rekordni iznos od 3.5 miliona funti.  Unatoč ozbiljnoj povredi zbog koje je Shearer propustio pola sezone, Dalglish je uspio dovesti Blackburn do 4. mjesta u svojoj prvoj sezoni. Iduće sezone Kenny je završio kao drugoplasirani iza Manchester Uniteda, pri tome izgubivši od njih još jednu bitku, onu za potpis Roy Keane.

Na početku sezone 1994/95 Kenny izdvaja rekordnu sumu novca u visini od 5 miliona funti za Chris Suttona. Sutton i Shearer formirali su sjajno i efikasno partnerstvo. U zadnjoj utakmici sezone Blackburn je kao vodeći gostovao na Anfieldu protiv Liverpoola, dok je Manchester United s 2 boda zaostatka gostovao kod WHU. Kenny je imao priliku da osiguran naslvo Blackburnu tamo gdje je ostavio najdublji trag, među svojom publikom, i svojim navijačima. Blackburn je izgubio tu utakmicu 2-1, ali su osigurali titulu, jer je Manchester United uzeo samo bod WHU. Osvajanje titule za Dalglisha značio je i ulazak u odabrano društvo bivšeg menadžera Liverpoola Tom Watsona, Herberta Chapmana i Brian Clougha. Jedino su oni uspjeli osvojiti Englesko prvenstvo sa 2 različita kluba. Nakon osvojenog naslova Kenny Dalglish prešao je u direktorske fotelje u Blackburnu, ali je svoju dužnost napustio na kraju sezone 1995/96, nakon razočaravajuće sezone njegovog nasljednika Ray Harforda.



Nakon Blackburna, Dalglish je postao trener Newcastla United u  sezoni 1996/97. Imao je težak zadatak da zamjeni Kevina Keegana koji je u siječnju iznenadio sve navijače otišavši s klupe.

Kenny koji je osvojao naslove Engleskog prvaka sa Liverpoolom i Blackburnom, označen je kao osoba koja će konačno da donese trofej na Tyneside.

U svojoj prvoj polu sezoni radio je dobar posao, odvevši Newcastle do drugog mjesta samim tim i u Ligu prvaka.

U svoju drugoj sezoni Kenny je prodao pola igrača koje je doveo Keegan, zamjenivši ih s svojima. Ti igrači se nisu pokazali na nivou, pa je Newcastle sezonu završio na 13 mjestu. Spas sezone došao je kroz finale FA cupa, koje su izgubili od Arsenala sa 2-0 (Overmaras, Anelka), ali su se uspeli plasirati u Kup uefa.

Nakon završetka sezone Kenny je napustio klub.



Njegov povratak u matični klub Celtic dogodio se u lipnju 1999 godine, kada je imenovan direktorom nogometa, dok je John Barnes imenovan za glavnog trenera. Postojala je klauza u ugovoru, po kojem bi Kenny postao trener ukoliko bi Barnes bio smjenjen. To se ubrzo dogodilo, i Barnes se nije dugo zadržao u klubu, pa je na njegovu poziciju privremeno imenovan Dalglish. Za njegovog kratkog boravka u klubu, uspio je osvojiti Liga kup pobjedom od 1-0 nad Aberdeenom, nakon čega je nezadovoljan napustio klub.



Povratak u Liverpool

U travnju 2009 godine Rafa Benitez pozvao je Kenny Dalglisha da preuzme rolu trenera omladinskog tima. Imenovanje je bilo potvrđeno nedugo zatim. Osim uloge trenera omladinskog pogona, Kenny je obavljao i ulogu ambasadora kluba. Nakon što je Rafa Benitez napustio klub, usred niza loših rezultata, neuspjevši se plasirati među prva 4 mjesta koja vode u Ligu prvaka, Kenny je zamoljen da klubu pronađe novog menadžera. Na početku nove sezone 2010/11, javnosti je prestavljen novi menadžer Roy Hodgson, koji je uspio izdržati na klupi svega 6 mjeseci. Odlaskom Roy Hodgsona, iz kluba su izjavili da su spremni vratiti Kennya Dalglisha, na klupu Liverpoola kao privremeno riješenje.  Ustoličenje se desilo 8 siječnja, a Liverpool je vodio u prvoj utakmici 9 siječnja protiv Manchester Uniteda na Old Trafordu u trećoj rundi FA cupa, u kojoj Liverpool biva minimalno poražen.

Posljednjeg dana mjeseca siječnja Liverpool je kao zamjenu za odlazak prvog napadača Torresa u Chelsea, doveo dva igrača Luisa Suareza iz Ajaxa za 22.8 miliona funti, i Andy Carrolla iz Newcastla za 35 miliona funti, koji će se pokazati ogromnom greškom, i prvim kamenom spoticanja.

Dobri rezultati u drugom djelu sezone, doveli su do toga da je Kennyu ponuđen ugovor na 3 godine.

Iduće sezone King Kenny dovodi nekolicinu britanskih igrača, smatravši kako će im njihovo iskustvo igranja u Premier League pomoći u što bržoj prilagodbi. Kao i u njegovoj eri u Newcastlu, ti igrači se nisu pokazali kao pojačanjima. U svojoj prvoj pravoj sezoni, nakon 1998 godine, Kenny uspjeva s Liverpoolom osvojiti Liga kup protiv drugoligaša Cardiff Citya, i to nakon boljeg izvođenja penala. Regularni dio završio je 1-1, nakon dodatnih 30 minuta rezultat je bio 2-2.



Kraj sezone za Liverpoolu donosi još jedno finale FA kupa protiv Chelsea. Liverpool biva poražen rezultatom 2-1. Kraj sezone donosi i vijest o uručenom otkazu Kenny Dalglishu zbog neulaska u top 4 i osiguranja mjesta koje vodi u Ligu prvaka.

Vlasnik Liverpoola, John Henry izjavio je da ni osvojeni FA Cup nebi spasio Kennya otkaza.

U listopadu 2013.godine Kenny se vraća u klub na funkciju ambasadora.

Treba istaći i zakladu koju je osnovao Kenny Dalglish sa svojom suprugom Marinom pod nazivom The Marina Dalglish Appeal. Zaklada se bavi prikupljanjem novca za oboljele žene od raka dojke.