O svemu > Off-Topic
Filmovi, serije, knjige i stripovi
boo razzer:
Tko je propustio Trainspotting iz 1996, i neda mu se gledati mučne scene štetnosti droge kao i dosta dobrih zahebancija,
dovoljno je da odgleda smo nezaboravnu i legendarnu odjavnu špicu i lako će skontati poantu filma:
//www.youtube.com/watch?v=5pHcdJMKYMA
Marijo:
Adolescencija…remek djelo. Apsolutna preporuka
Jako teška i mučna tema, ali preporučio bi je svima
luigi:
--- Citat: Marijo - Ožujak 23, 2025, 12:48 ---Adolescencija…remek djelo. Apsolutna preporuka
Jako teška i mučna tema, ali preporučio bi je svima
--- Kraj citata ---
Treća epizoda i razgovor sa psihologom je :klanja :klanja
Marijo:
--- Citat: luigi - Ožujak 23, 2025, 16:18 ---Treća epizoda i razgovor sa psihologom je :klanja :klanja
--- Kraj citata ---
Da! :love
(click to show/hide)To gledaš i na momente ga žališ i shvaćaš da je on u suštini žrtva okoline, a onda u nekim reakcijama vidiš da je radi o poremećenoj osobi kojoj malo treba da ga “okrene” i počini sranje
boo razzer:
Htio bih podijeliti recenziju sa net-a za najdraži strip koji sam pročitao u životu:
Osjećam se kao da sam izvan sebe dok govorim o ovom grafičkom romanu, jer jednostavno nisam baš dobro upoznat s poviješću američkih stripova o superherojima. Ne mogu biti pravi glasnogovornik za ovo djelo, jer ne razumijem dobro njegov povijesni značaj. Ono što ću učiniti jest jednostavno ponuditi neka zapažanja i dojmove dok ga čitam, kao povremeni posjetitelj žanra superheroja.
Ovo mi se jako, jako svidjelo. Rekao bih da su Watchmeni najbolja dekonstrukcija i rekonstrukcija koncepta superheroja koju sam ikada pročitao. Gledao sam TV seriju The Boys (2019.-), labavo temeljenu na stripu The Boys Gartha Ennisa, i shvatio sam koliko je strip Watchmeni dužan toj seriji. Alan Moore izmislio je potpuno novu glumačku postavu dosad nepoznatih superheroja s izričitom namjerom razbijanja tropa superheroja, i to jako dobro funkcionira kako bismo koncept mogli sagledati s intelektualne distance. Mislim da bi Moore, da je uzeo etablirane likove poput Supermana, njegov cilj ili vizija za roman postali nejasni, dok se sada Watchmeni nalaze uz ostatak žanra superheroja kao komentar na njega. Stoga je vrlo glupo da postoji nastavak (Doomsday Clock (2017.-19.)) koji povezuje Watchmenov svemir s ostatkom DC svemira.
Od trenutka kada počnete čitati Watchmene, strip radi mnogo, mnogo stvari istovremeno. To je duboko slojevita naracija. Imamo naraciju Rorschacha i flashbackove ponašanja Komičara, a oboje nam pokazuju superheroje s vrlo upitnim moralom. Komičar je bio nihilist s malo empatije, a Rorschach sve u gradu smatra štetočinama i koristi svoj moral kao oružje. Vidimo kako bi povijest bila drugačija sa superherojima, i to ne nabolje. Također, tu su i poglavlja iz izmišljene knjige koju je napisao stari junak Noćna Sova, prikladno nazvane "Ispod haube", koja dekonstruira priču o podrijetlu superheroja u oštrom psihološkom realizmu koji ostavlja malo prostora za romantizam.
Postoji trenutni osjećaj da ste u rukama talentiranog pisca. Rorschachova naracija je uvjerljiva, likovi su duboko ostvareni, tempo je dosljedan. Moore koristi sve vrste narativnih stilova, od biografskog pisanja do pulpnih avanturističkih priča, intervjua i novinskih isječaka. Postoji izuzetno bliska komunikacija između pisca i umjetnika (Dave Gibbons), jer se velik dio pisanja odražava na samim panelima u obliku simbola i predmeta. Ponekad dvije naracije marširaju kroz panele ruku pod ruku, poput pulpne gusarske avanture i moderne metropole, s odjecima između tih narativa u tome kako se radnja razvija na emocionalnoj razini prema katastrofi.
U pozadini svega ovoga postoji ogromna količina nagovještaja onoga što će se dogoditi prema kraju priče. To čini strip izvrsnim za ponovno čitanje. Tu je odbrojavanje sata sudnjeg dana, odbrojavanje svakog poglavlja. Tu su rečenice koje ljudi govore jedni drugima o određenim herojima, a koje se mogu reinterpretirati pri ponovnom čitanju. I mnogo informacija se komunicira vizualno. Rečenice koje govore jedni drugima su smještene u panele sa specifičnim krupnim planovima ljudi koji jednostavno uokviruju što će se dogoditi kasnije, čak i ako to ne shvatite pri prvom čitanju. Ovaj vizualni jezik proteže se i na ponavljajuće simbole, poput nasmijanog lica s mrljama krvi, koji stoji poput vizualne metafore za okaljanu sliku herojskog i sretnog superheroja iz prošlosti.
Priča funkcionira kao prozor u psihološka zanimanja poslijeratnih Sjedinjenih Država. Dr. Manhattan jasno predstavlja atomsku bombu i što je stvaranje i upotreba atomske bombe učinila američkoj psihi. Cijeli strip je zaokupljen time i impresivno je kako Moore pojačava osjećaj straha od nadolazećeg Trećeg svjetskog rata. Atomske bombe općenito imaju veliko mjesto u američkim stripovima jer je to nešto oko čega treba imati zbunjujuće osjećaje i nešto što se mora istražiti i probaviti iz različitih kutova.
Posljednje poglavlje je čista briljantnost i nije ga baš lako analizirati. Sve se spaja: ogromno nakupljanje napetosti oko nuklearnog armagedona koje nas tjera da se zapitamo trebamo li biti zadovoljni Veidtovim postupcima. Novootkriveno uvjerenje dr. Manhattana u svetost ljudskog života nakon njegovog putovanja na Mars, nasuprot Rorschachovom apsolutnom odbijanju da kompromituje svoj moral. To su isti sukobljeni osjećaji koji suprotstavljaju apsolutni užas upotrebe atomske bombe spoznaji da je ona okončala pacifičko ratište Drugog svjetskog rata i tako zaustavila krvoproliće tamo. I kakav briljantan način da se iskoristi cijela ideja superheroja za istraživanje ovih tema.
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju