Sinoć ponovno jedna utakmica za potencijalni živčani slom i srčani napad, ali na kraju pobjeda.
Nakon onih početnih 5-0 i prvog gola u 9.minuti, mislio sam da će ponovno chokeati kao i bezbroj puta dosad, da se stisnu jajca kad ih treba pokazat. Zapravo utakmica dijametralno suprotna onoj od petka, protiv Islanda smo komotno mogli bacati veš mašine s linije 6m, svaka bi išla. Sinoć napad prvih 15 minuta totalno bezidejan, malo se puta može vidjeti da se kompletna vanjska trojka promijeni nakon 10 minuta, toliko su očajni bili.
Pešić nas je održavao na životu da se Janezi ne odvoje dok se obrana ne stabilizira, kad smo se dočepali iksa na poluvremenu, nisam ni sumnjao u pobjedu. Kad prođeš jednu takvu crnu rupu na početku i vratiš se, ruka se sama opusti i igraš bez grča do kraja.
Zarabec nam je radio čuda, za igrača tako niskog težišta i brzih nogu mi nemamo rješenje. 6-0 obrana bi ga trebala zaustavljati ali je on ipak pronalazio krila. S 5-1 smo im dali još više prostora , možda bi bolje bilo da je Mandić igrao prednjeg nego Mamić, čisto radi brzine. Nadam se da će Dagur naučiti nešto od sinoć, jest pobjeda ali bilo je grešaka itekako.
Da smo imali Kuzmanovića u vrijeme Balića i ekipe, imali bi više zlata nego Francuzi.
Dva su detalja izvukla pobjedu: Ono Šipićevo razbijanje Blagotinšeka i Vlaha kad je odgurnuo na liniji te zakucao u rašlje, te Duvnjakov šut iz mjesta kad je i Ferlin očekivao dodavanje desnom.

U utorak protiv Mađara u 18h, njihov stil igre nam nikako ne odgovara, ali sve ovo mi smrdi na Portugal 2003., nada zadnja umire.