"A Complete Unknown" - filmska biografija Bob Dylana: 9/10 Film je nominiran za čak 8 Oscara.
Bilo da ste ljubitelj lika i djela ovog genijalnog glazbenika u ikone rock glazbe ili ga pak ne cijenite - ovo je film koji vrijedi pogledati.
Odlična gluma, režija i sve ostalo što čini jedan film fenomenalnim je tu.
Na kraju ide odjavna špica koja sumira da je napravio hrpetinu odličnih pjesama i albuma i postao najutjecajniji rock autor u povijesti.
Čak je dobio i Nobelovu nagradu za književnost ali je nije preuzeo, što je presedan u povijesti.
Ja bih zaključio da je ostao svoj i dosljedan sebi, bez obzira na sve priče i filmske adaptacije o njegovom radu i životu.
U filmu se pojavljuje i dosta protagonista tog vremena koji su bili bliski za Dylanom: Joan Baez, Woody Guthrie, Pete seeger, Johnny Cash itd.
Rečenice koje su mi se urezale u pamćenje su : "Šta te briga šta će drugi reći!" i "Neću čitavu karijeru svirati: Blowin in the wind!" ,
te da su ga htjeli iskoristiti svi od : glazbene industrije, kolega sa scene, novinara i medija, a on je u biti imao urođeni talenat i zapravo je u principu puno radio da bi postigao takvu karijeru.
Koga zanima kvalitetna recenzija sa Interneta neka pogleda u spoiler dio, a ostali neka preskoče i odgledaju film i uživaju bez otkrivanja radnje.
"Complete Unknown" (2025)
Kao većina opsesivnih fanova Boba Dylana, njegovu filmsku biografiju “A Complete Unknown” u režiji Jamesa Mangolda koji se prije dvadeset godina već pokazao uspješnim u jednom od rijetkih kvalitetnih izdanaka u žanru ekranizacija života glazbenih legendi, “Walk the Line” o country legendi Johnnyju Cashu, dočekao sam s jednakom mjerom uzbuđenja i strepnje.
Potonji osjećaj dolazio je zbog činjenice da holivudski film ima svoja narativna pravila i, za razliku od stvarnog života, nekoliko godina nečijeg života mora ispričati u strukturiranoj formi kako bi funkcionirao, pa me mučilo koliko će odmicanje od činjenica nauštrb priče pogodne za 140 minuta djelovati frustrirajuće nekome tko je u karijeru Boba Dylana upućen više od prosječnoga gledatelja.
Mora odmah biti jasno da je takvih odstupanja u “A Complete Unknown” doista mnogo, no film vas već u svojim uvodnim kadrovima Bobovog dolaska u New York početkom šezdesetih brzo uvlači u atmosferu tog trenutka u povijesti sjajnim kostimima i scenografijom koja opija dok gledamo Timotheeja Chalameta kako se probija ulicama Greenwich Villagea u kojemu buja folk revival scena u svojim zlatnim danima.
No kad već u prvom kafiću Dylan naleti na nekoga tko svojim izgledom jasno šalje poruku da bi trebao biti Dave Van Ronk koji ga iz istih stopa šalje u bolnicu u kojoj leži Woody Guthrie (Scoot McNairy) dok mu kraj postelje svira glavom i bradom Pete Seeger (Edward Norton), jasno vam je da je ono što gledate ustvari bajka, jedna vrlo izvještačena verzija priče o Bobu Dylanu koja vas vrlo brzo svojim šarmom pridobiva na to da je pustite da vas vodi svojim putem “niz maglovite ruševine vremena”, da parafraziramo jedan slavni stih, bez obzira na stvarnost u kojoj je utemeljena.
Razlog tome zašto fikcionalizacija ovdje tako dobro funkcionira leži u činjenici da je središnji lik filma upravo Dylan, čovjek koji je od savijanja stvarnosti zbog kvalitete priče napravio karijeru. Bob je mijenjao svoje persone jednako često kao i David Bowie, a u “A Complete Unknown” vidimo barem tri iz tog razdoblja, čaplinovskog imitatora Guthrieja, klinca koji će postati prorokom i glasogovornikom folk generacije te rock and roll božanstvo u rađanju 1965. godine – i svaka od njih je jednako Bob Dylan.
Isti postupak u filmu opravdava i Dylanovo izmišljanje svog prethodnog života koji je morao biti pogodan za pjevača i mnogo uzbudljiviji od njegovog normalnog djetinjstva u Hibbingu u Minnesoti, pa on naširoko smišlja laži o dogodovštinama odrastanja u putujućem karnevalu, ali isto tako svojoj djevojci Suze Rotolo (ovdje je preimenovanu u Sylvie Russo igra Elle Fanning) otvoreno priznaje da smatra kako svaki izvođač koji želi privući pozornost publike mora na neki način biti freak, pa na taj način i on sebi stvara auru “automobilske nesreće od koje je nemoguće odvratiti pogled”.
Možda bi u slučaju nekog drugog glazbenika koji i sam sudjeluje u odobravanju vlastite biografije slučaj mogao biti da možete očekivati ušminkani hagiografski prikaz glavnoga junaka, kad je Dylan u pitanju taj strah je neopravdan. Dylan je ovdje prikazan pun mana, umišljen, osoran, nevjeran, itekako svjestan svog talenta, ukratko upravo onakav kakvog ga vidimo u dokumentarcu D.A. Pennebakera “Dont Look Back” koji ga prati u razdoblju iz druge polovice filma.
Stvarni Dylan ne samo da je s guštom prihvatio razna odstupanja od stvarnosti, dovoljno je pročitati njegovu autobiografiju “Chronicles Vol. I” ili dokumentarac Martina Scorsesea o turneji The Rolling Thunder Revue da znate da Bob uživa u ubacivanju očitih laži u svoju legendu, već je čak od Mangolda tražio da povijest iskrivi na načine toliko očite da ovaj na to nije pristao zbog straha od reakcije publike na stvari koje bi bile toliko jasno neistinite. “Što te briga što će reći drugi,” navodno mu je odgovorio Dylan rečenicom koja bi mogla biti kao njegov moto uklesana i na njegov spomenik.
Vjerojatno još neko vrijeme nećemo saznati što je to točno nobelovac htio da se povijest izvrne, ali činjenica je da Mangold sva ostala miješanja raznih grana vremenske crte, stapanja likova i događaja u jedno i izvrtanja istine izvodi vrlo elegantno i da im se lako prepustiti za cijenu dobrog filma. Za to sve možda čak i presudnu ulogu odrađuje fenomenalna glumačka postava koja je jučer, na dan hrvatske premijere filma, svoju izvrsnost potvrdila s čak tri nominacije za Oscare, uz Mangoldovu nominaciju za režiju koja je “A Complete Unknown” podigla u gornji ešalon favorita za osvajanje nagrade za najbolji film.
Pišući ranije o soundtracku ovog filma, već sam spomenuo koliko je sjajan posao Chalamet odradio ne samo u učenju sviranja gitare i pjevanja, već u skidanju načina na koji Dylan u raznim fazama karijere frazira , što mu uspjeva do te mjere da je sličnost nevjerojatna. No, Chalamet skida i njegovu gestikulaciju, njegov hod, njegov pogled, prenoseći sve osobine mladog Dylana u svoju izvedbu neusporedivo bolje od nekih glumaca koji su za slične zadatke u povijesti i nagrađivani Oscarima.
Ovdje veliku ulogu igra i scenarij koji je načelno temeljen na knjizi “Dylan Goes Electric!” Elije Walda, no više u dijalozima koje je sam Dylan navodno morao odglumiti i potvrditi prije nego budu unuseni u film kako bi djelovali doista autentično. Teško je opisati koliko iz tog razloga uvjerljivo djeluju Dylanovi razgovori unutar priče koja je u svojoj cjelini mnogo manje uvjerljiva.
Osim Chalameta, glumačke nominacije itekako su zasluženo završile u rukama Nortona čiji je Pete Seeger u najmanju ruku jednako izvrstan kao Timotheejev Dylan, a i Monica Barbaro izvrsna je kao Joan Baez. Tu je i cijeli niz većih i manjih uloga koje su odlično dodjelene, od spomenute Fanning, preko Boyda Holbrooka u crnom odijelu Johnnyja Casha, do epizoda koje je dovojno na tren uloviti da bi se u njima prepoznali John Hammond, Albert Grossman, Bob Newrith, Mike Bloomfield i brojni drugi ljudi iz Dylanovog kruga.
Kao Dylanov superfan osobno smatram da “A Complete Unknown” od vrlo dobrog filma postaje odličan u svojoj završnoj trećini koja se bavi njegovim zloglasnim nastupom na Newport Folk Festivalu kad u jednoj od najlegendarnijih scena rock povijesti na pozornicu izlazi s električnim bendom. Iako tome prethodi cijeli niz izvrsnih trenutaka (poput izvedbe “The Times They Are-A Changin’ na ranijem izdanju festivala), ovdje na materijalu prenesenom iz Waldove knjige o zakulisnoj igri između organizatora festivala koji žele da Bob ostane vjeran izvornom duhu njihove manifestacije svira akustičnu glazbu i samog umjetnika koji je tada već prigrlio novi zvuk koji je želio predstaviti svojoj publici, čak i najupućeniji mogu štošta naučiti.
Mislim da je Mangold ovdje sjajno prenio napetost, ali još više unutarnja previranja unutar osobe Petea Seegera koji se nađe na liniji vatre između dvije struje zastupljene na festivalu, pa tako na vrlo zgodan način odaje počast vjerojatno neistinitoj legendi o sjekiri koja je trebala presjeći kablove. Mangold ovdje fiktivno spaja reakciju na Dylanov koncert u Manchesteru na kojemu je prozvan Judom s koncertom u Newportu, a premda je reakcija publike ovdje prikazana možda oštrijom nego što je uistinu bila, i to pretapanje djeluje funkcionalno i nimalo nezamislivo u kontekstu filma.
Na kraju gledatelj dobiva osjećaj da bi, ako bi inzistirao na činjenicima i prigovarao izvrtanju stvarnosti, bio upravo poput onih koji su Dylanu zamjerali njegovo napuštanje folka i okretanje rocku, kao čangrizavi institucionalist koji želi sputati, u ovom slučaju, Mangoldovu umjetničku slobodu. Pa čak i kad ta odstupanja postaju i toliko velika da graniče s onim što se danas popularno naziva “cringe”, “A Complete Unknown” ide svojim putem i priča jednu od mogućih Dylanovih biografija koja možda nije radikalna poput ranije “I’m Not There” Todda Haynesa, ali je svakako koplje ili dva ispred mnogih drugih koje su unazad nekoliko desetljeća dospjele u kino-distribuciju.
A svima onima koji su očekivali da će nakon gledanja ovog uratka uspijeti dublje prodrijeti u misterij Boba Dylana dovoljno je poručiti da još jednom obrate pozornost na sam naslov filma.
