dlaka me jutros dijelila od sigurne smrti ili teških ozljeda u najboljem slučaju. biciklom se popeo na obližnju planinu (1650 mnv), a kritični trenutak dogodio se, naravno, nizbrdo. do tog najvišeg vrha se ide skijaškom stazom dugom nekih 400 m, prosjek je 25%. odozgo sam išao s objema rukama na kočnicama, na malo blažem dijelu pustio sam kočnice, bike je brutalno ubrzao i ispred mene se stvorila malo šira jaruga koju je vjerojatno voda produbila. uspio sam odignuti prednji točak da malo poskočim, inače bih sigurno prednjim dijelom podletio u rupu, ja bih otišao na glavu i to je to.
a što je najbolje, nikad ne divljam nizbrdo, nesiguran sam i radije se ko konj sjebem po ravnom i uzbrdo nego da ludim po spustu. samo trenutak nepažnje. noge mi se odsjekle poslije toga...
