Liverpool > Povijest kluba
Biografije Liverpoolovih Menadžera
Luis Garcai:
ROBERT PAISLEY
Bob je rodjen 23.01.1919. godine u selu znanom pod imenom Hetton-le-Hole koje nije bilo smatrano najlepsim dijelom Engleske. Industrijsko mjesto (uglavnom su se ljudi bavili rudarstvom) iz koje je izbijala kreativna energija i mukotrpan rad.
Znakovito da je na dan Bob-ovog rođenja, 23 siječanj 1919. 150,000 rudara stupilo u štrajk za kraći radni tjedan. Za muškarce bez mnogih primanja I bogastva bilo koje vrste, odlazak u štrajk je bio poslednji čin koji je otkrivao u kojim sve teškim radnim uvjetima moraju raditi.
Bob je bio drugi najstariji od četvorice braće, Willie je bio najstariji, potom Bob, zatim Hugh I najmladji Alan. Bobov otac Sam radio je u lokalnom rudniku, a njegova majka Emily je bila domaćica koja je drzala obitelj skupa u danima depresije i nevolja.
Godine 1926. u vrijeme općeg štrajka sedmogodišnji Bob je bio prisiljen raditi u obliznjem rudniku zajedno sa svojim skolskim prijateljima mjesajuci sirovo gorivo, ishrana mu se uglavnom sastojala od raznih supa, koje su koliko toliko davale snagu izmucenom mladom tijelu.
“Hetton-le-Hole je bilo obicno rudarsko selo, sedam km udaljeno od Sunderlanda gdje je ugljen bio kralj, a nogomet religija. Moj otac je bio rudar, i iako nikada nije želio da bilo koji od njegova četiri sina da dodje u jamu da radi tamo,ali tada nije bilo alternative. Živjeli smo u maloj trosnoj kući, i iako nam nikada nije nedostajalo osnovnih zivotnih potrepstina, nikada nije ostajalo mnogo novca do kraja tjedna.”
U dobi od 14 godina, Bob je pronasao posao u rudniku i tamo je svjedocio strašnom trenutku kada je njegov otac dozivio gadnu nesreću. Samuel Paisley je bio tako jako ozlijeđen, da je pet godina nakon nesrece morao napustiti rudnike, a nedugo nakon toga, nakon sto se rudik pokusao učiniti sigurnijim mjestom za rad, rudnik je bio zatvoren.
Bob je ubrzo postao zidar, ali ovaj put njegov nogometni talenat dolazio je do izrazaja I ubrzo je privukao pozornost lokalnih scouta. Njegov talent je bio putovnica u novi svijet. U nevjerojatnom razdoblju između jedanaeste i četrnaeste godine, pomogao je svojoj školi Eppleton da osvoji sedamnaest trofeja. Uspjeh je nastavio I kada je otisao igrati za Hetton, često protiv mladića koji su bili nekoliko godina stariji od njega.
Početkom Drugog svjetskog ratai Bob Paisley se pridružio 73. Pukovniji kraljevske artiljerije. Služio je u Montgomery's Eighth Army, tzv. Pustinjski stakori.
Dok je Bob obavljao aktivnu službu u Italiji, dobio je pismo od kuce u kome je stajalo da mu je najmladji brat Alan umro u dobi od petnaest godina. Nakon sto je dobio ovu poruku, Bob je lutao daleko od mjesta gdje je bio postavljen, razumljivo ošamućen i uzrujan onim što je pročitao, a trenutak kasnije granata je doletila na njegov postavljeni polozaj. Tragična vijest mu je ironično spasila život.
U lipnju 1944 goidne, Bob se vratio iz Italije nakon oslobadjanja Rima. Stajao je ponosan zajedno sa svojim ratnim drugovima, kada je bio docekan kao heroj. Za Bob i njegove drugove ovo je bio znak za kraj jednog besmislenog rata, rata koji mu je dao uvid u “Scouse“ karakter, jer su mnogi sa kojima je sluzio bili iz okruga Merseyside.
Kao što kasnije objasnio, "Ja volim ovaj grad I njegove ljudi. Bio sam sa njima mnogi niz godina i borio sam se zajedno s njima. Devedeset posto pukovnije bilo je iz područja Merseyside. Na taj način upoznao sam Liverpoolov karakter. Od psihološke točke gledišta, da je bila velika prednost. Imao sam dovoljno vremena da procenim karaktere stanovnika Liverpoola I smatram da su neustrasivi. " Za čovjeka koji nije bio slavan zbog svojeg načina izražavanja I baratanjem riječima, ovo je bilo I vise nego jasan I izravan stav.
1945 godine, Bob je susreo Jessie u vlaku izvan Maghull. U srpnju sljedeće godine su se vjenčali . U godinama koje su slijedile, Bob i Jessie proslavili su rođenja dva sina, Roberta i Graham, te kći Christine.
Bob Paisley mozda nije rodjen u Liverpool-u, ali u srcu bio je Scouser, obozavan od strane Kop na Anfieldu. On nikada nije bio preterano rijecit I uvjek je dopustao da njegov tim kaze na terenu sve sto je potrebno.
Luis Garcai:
"Bio sam agresivan, ali sam igrao utakmice iz ljubvavi prema igri i jer sam uživao u svakom provedenom trenutku na terenu. Možda sam svojim startovima ozlijedio nekolicinu igrača i možda sam sebi naudio nekoliko puta, ali u tome nije bilo zlobe. Kad bih izašao na teren samo sam želio igrati nogomet. Nisam igrao da bih nekog povredio. Samo sam uživao igrati i ako je to agresija, onda sam kriv za to. "
Bob Paisley-ev talenat kao nogometaš školarac dobro je upamćen i zabilježen na području županije Durham. Njegovi nastupi za Hetton Juniors, za koje je nastupao kao petnaestogodišnjak privukla je velik broj skauta . Nažalost za Boba, njegov dječački san u kome se video kako nosi dres Sunderlanda bio je ugašen nakon što je dobio odbijenicu od strane kluba, jer su ga smatrali premalenim. Zbog istog razloga dobio je odbijenicu od strane Tottenhema i Wolverhamptona, i tada se činilo da će njegov san da postane profesionalni nogometaš neslavno biti ugašen.
Bishop Auckland će priteći Bob-u u spas, i prijaviti ga kao svog igrača pred početak sezone 1937-38. Bob je morao plaćati tri šilinga i šest penija po utakmici (17,5 p u današnjem valuti). Bihopi su bili jedan od onih klubova iz Englesk amaterske lige i klub je prevozio svoje igrače za utakmice u privatnom luksuznim automobilima. Prilično komešanje je izazvao na meču u Hettonu kada je Bob-a pokupio unajmljeni Rolls-Royce.
"Moja velika prekretnica došla je kada su kraljevi amaterskog nogometa, Bishop Auckland, odlučili me potpisati kao svojeg igrač. Imao sam dvije prekrasne sezone s njima,a klimaks događaja okrunjen je pobjedom u amaterskom kupu na stadionu Roker Park kad smo pobijediti Willington 3-0 nakon produžetaka vremena. To je bio veliko iskustvo za osamnaestogodišnjaka. "
U nevjerojatnoj sezoni 1938-39, kada su osvojili svoj prvi treble, Bishop Auckland proslavio je osvojanje svojeg desetog amaterskog prvenstva, što je prestavljalo rekord lige. Sunderland-ov interes za potpisivanje Bob-a ponovo se pojavio. Međutim, Liverpool je sada stupio na scenu, i Sunderland nije znao za obećanje koje je Bob dao Liverpool-ovu tadašnjem menadžeru George Kay-u da će na kraju sezone potpisati za njih.
Prije nego što je Bob mogao potpisati ugovor za Redse, morao je odigrati važnu ulogu u nevjerojatnoj sezoni u kojoj je Bishop Auckland igrao jedanaest utakmica u četrnaest dana. Postojalo je još jedno finale kupa za Bishop Auckland protiv South Shields. To finale odigrano je 6. svibnja 1939, opet na Roker Park (nekadašnji dom Sunderland-a, prije nego što ce preći na komotniji stadion Stadium of Lights). To finale Bishop Auckland je dobilo sa 3-0 i slavlje osvajanjem Durham Challenge kupa moglo je započeti.
Samo dva dana kasnije, 8. svibnja, Bob Paisley se ukrcao na vlak za Exchange Street Station u Liverpool u kojem će započeti njegova nova priča koja će trajati više od pola stoljeća. " Kada sam došao u klub naišao sam na nekolicinu domaćih mladih igrača Billy Liddella, Eddie Spicera i Ray Lamberta, ostalo su bili regrutovani igrači iz okolnih gradova "
Nakon naporne ljetnje pred sezone odigrao je samo 2 utakmice za rezerve pred početak sezone 1939-40, započeo je rat koji ce kasnije nositi ime II svjetski rat.
Bilo je još uvjek dosta vremena da Bob bude opčinjen tadašnjim kapetanom momčadi Matt Busbey-em. Matt je uvjek bio pun hvale i komplimenata, kao i riječi ohrabrenja za mladog Bob-a. Bob ga je opisao slijedećim riječima:„ To je bio čovjek na kojeg ste se mogli ugledati i odati mu poštovanje. Ljudi su ga voljeli zbog svoje predanosti igre i njenom razumjevanju taktike, što je uveliko utjecalo na mene.“
Prije nego je u ime države bio premješten u inozemstvo, služeći svojoj zemlji u ratu, Paisley je upisao trideset četiri nastupa pri čemu je zabio deset golova i nastavio svoju karijeru u Liverpoolu 1945-46 kada je nogometna liga ponovno uspostavljena podjelivši se na dvije divizije, Sjevernu i Južnu diviziju prije povratka na staru ujedinjenu ligu pod normalnim okolnostima u sezoni 46-47.
31. kolovoz 1946 godine, u momčadi su se našla dva velikana Jack Balmer i Billy Liddlle, a Liverpool je napokon započeo novu eru poslije rata. Paisley je propustio prve dvije utakmice, ali je svoj debi započeo u trećoj utakmici sezone protiv Chelsea na Anfield 7. rujna 1946 godine .
U dramatičnom utakmici na kojoj se skupilo 54.000 gledatelja, Paisley je pomogao Liverpoolu da dodje do nevjerojatne 7-4 pobjede. Liddell, Willie Fagan i Bill Jones postigli su po dva zgoditka, a Balmer se takodjer upisao u listu strlaca.
Četiri dana nakon pobjede nad Chelsea-em, Reds-i su srušili sa 5-0 Matt Busby-ev Manchester United i menadžera Kay je uskoro potpisao pojačanje u vidu 28 godišnjeg napadača iz Newcastla Albert Stubbinsa za tadašnji klupski rekord od 12 000 funti.
Potpisivanjem Stubbins pokazao se kao majstorski potez, nakon što je postigao gol na debiju protiv Boltona i odmah osvojio navijače. Golovi su nastavili padati, i tako do naslova. Zima u sezoni 1946-47 je bila toliko teška da je većina utakmica bilo otkazano, i premešteno u proljeće, a sezona se odigravala do sredine ljeta. Liverpool-ova posljednja utakmica odigrana 31. svibnja,bila je protiv Wolvesa na njihovom Molyneux, u kojoj su gosti bili bolji sa 2-1. Za Liverpool golove su postigli Balmer i Stubbins. Stoke City jedina ekipa koja ih je u tom trenutku mogla prestici svoju poslednju utakmicu u sezoni igrali su tek za 2 tjedna protiv Sheffield Uniteda na stadionu United's Bramall Lane. Stoke je izgubio 2-1 i prvi naslov novog doba je došao u Liverpool.
Paisley je idigrao 33 od Liverpool-ove 42 prvenstvene utakmice te sezone, a vrlo brzo učvrstio je svoj položaj na lijevoj strani igrajući beka. Stekao je divljenje suigrača unutar momčadi, što je proizlazilo iz njegovog naporanog rada i ustrajnost, a i njegove sposobnosti da ispravno analizira igru što je označeno kao „prekretnica u svlačionici“. Paisley je postao svjestan taktičke namjere menadžera Georgea Kaya, koji je odbio da se igrači čvrsto vežu za samo one formacije koje njima najviše odgovaraju.
Paisley je bio pun hvale za menadžera Georgea Kay: "Preuzeo je Liverpool u vijreme rata i preporodio ih. Bio je jedan od onih vizionara koji je postavio temelje za Liverpool i njegovu igru po kojoj će kasnije biti prepoznatiljivi. Držati loptu čvrsto na zemlji odigravati pasove između igrača, ali isto tako biti iznimno jaki na lopti."
Bob Paisley je osvojio nekolicinu poklonika u tisku za svoje partije prikazujući ga sledećim riječima: "Na lijevoj strani on pruža izvanredne partije,čvrst je i borben poput buldoga što ga čini omiljenim među publikom, osvojajući je redovito svojom upornošću i jednostavnim rješavanjima, dok iz njega proizlazi neumorna energija. "
Ako je uspjeh u sezoni, 46-47 bio tvrd za Liverpool, sljedeće godine su bile nešto što bi se moglo opisati koa anti vrhunac za klub. Siromašan ulazak u sezonu 1947-48 sezone, zaključen katastrofalnim rezultatima u novoj godini, dao je do znanja da će Liverpool sezonu završiti na sredini tablice. Paisley, koji je sada čvrsto držao svoju poziciju na lijveoj strani terena, igrao je 37 utakmica i postigao jedan gol. Začudo on je došao u poslednjoj utakmici sezone na Anfiledu opet protiv Wolvesa, kranji rezultat je iznosio 2-1, a medju strelce se upisao i Balmer.
Sezona 48-49 bila je po mnogo čemu slična kao I prethodna, Liverpool je završio kao 12 na tablici. Veliki deo prvenstva igrali su bez povređenog Stubbinsa, u napadu oslanjajući se na Balmera i tadašnjeg najboljeg igrača, a možda I najboljeg ikada “wing wizard” Billy Liddella. Početkom prosinca, sve se činilo da se Lvierpool vraća staroj slavi I osvajanju novog naslova pošto su u prvih 19 susreta ostali neporaženi. Taj podatak je prestavljao novi rekord u engleskom nogometu (kasnije će ga srušiti Leeds Utd u sezoni 1973-74). Nažalost, nakon što je izgubio svoju prvu utakicu igra u sezone od Huddersfield-a koja je na red došla 10. prosinca, kola su počela ići nizbrdo I Liverpool je preostale ciljeve usmjerio na Fa cup.
Liverpool nikada nije osvojio trofej pobjednika Fa Cupa u svojoj povijesti, ali očekivanja su počela rasti da bi upravo 1950 godina, mogla biti njihova godina, kada su preko Blackpool ušli u polufinale, pritom ih izbacivši u susretu na Anfieldu dobivši ih sa 2-1. U polufinalu dočekao ih je Everton u susretu koji je odigran na stadionu Manchester City Maine Road-u pred 73.000 gledatelja. U tom epskom natjecanju, I epskoj utakmici Liverpool je slavio sa 2-0 , početni gol postigao je Paisley u 29 minuti utakice. Billy Liddell dodao je još jedan u drugom poluvremenu I Liverpool je mogao slaviti svoje drugo pojavljivanje u finalu Fa Cupa još od 1914 godine (kada je bolji bio Burnly sa 1-0).
Začudo, Paisley je izostavljen u utakmici finala koja se igrala protiv Arsenal-a na Wembleyu 29. travnja 1950. On je bio odsutan zbog ozljede, ali je nekoliko dana prije utakmice dobio dozvolu da može igrati. Odluka da Paisley ne nastupi donešena je od strane odbora, koji su u one dane birali sastave i pritom su svojom odlukom Bob-a gadno razočarali:
"Čak i sada mi sve zasmeta kad pomislim o svemu tome, ne samo zato što smo izgubili 2-0, već i na način na koji sam izgubio svoje mjesto. Kad ljudi razgovaraju o njihovim najmračnijim danima ovo je bio definitivno moj. U novinama sam pročitao da neću igrati, što me u tom trenutku pogodilo kao nikad do tada. Igrao sam redovno i igrao sam dobro. Postigao sam jedan od golova koji je omogućio pobjedu nad Evertonom u polufinalu.Tada je nevolja pokucala na vrata. Zadobio sam ozljedu koljena.
"Imali smo dva reprezentativca na poziciji središnjih braniča, Bill Jones i Laurie Hughes. Prije finala obojica su izabrana da prestavljaju Englesku, i jedan u „b“ sastav, očekivao sam da će to prestavljati dodatni pritisak na odbor. Nikada se nisam smatrao velikim igračem, i nikada ništa nisam uzimao zdravo za gotovo, ali ovo je bio knock-out udarac. Wembley je bio događaj sezone, vjerojatno i više nego što je to danas. Svatko tko bi se bavio nogometom sanjao istrčavanje i odigravanje utakmice na Wembley-u.
"Bio mi je ponuđen veliki novac u ono vrijeme za intervju u kojem bi otvorio srce za novine. Sva sreća pa sam bio pametniji od toga. Mislim da su me naučili lekciji da prve misli nisu uvijek najmudrije.
Često je bolje prespavati problem. To je bila jedina prilika u mom životu kada sam bio razočaran u Liverpool. Živio sam u blagostanju kada sam odlučio ugristi se za jezik i ne reći ništa, jer uistinu nisam želio da napustim Liverpool. "
Članak iz novina u kojem se u istom dahu spominje Paisley i Shankly
"Ako moram izabrati tri izvrsna primjera igrača koji se mogu pohvaliti kombinatorikom neprekidnog trčanja i neizmjerne energije s djelotvornim korištenjem lopte, izabrao bih, Paisley-a (Liverpool), Forrest-a (Bolton), i Shankly-a (Preston). "
Nogomet, kao što je netko jednom rekao, je smiješna stara igra. Nakon što je iskusio strašno razočaranje ne uvrštavanjem u sastav koji je istrčao na Wembleyu samo nekoliko mjeseci ranije, Paisley je zaigrao u 41 od 42 utakmica u sezoni 1950-51, ali Liverpool je sve više tonuo prem doljnjem djelu tablice.
George Kay je odstupio sa mjesta menadžera u veljači 1951 godine, zbog bolesti i zamijenio ga je Don Welsh, no pad se i dalje osjetio i Liverpool je ubrzujućim tempom tonuo sve dublje. U sljedeće tri sezone Liverpool je završio na 9., 11., i 17. mjestu.
Ispadanje u drugu ligu izbjegli su zadnjeg dana sezone 1952-53, kada su na Anfiledu pred 47.000 gledatelja Redsi sa 2-0 pobjedili Chelsea. Pogotke su zabili Bill Jones u 33 minuti I Louis Bimpson u 82 minuti.
Neizbježno se na kraju sezone 1953-54 ipak dogodilo. Liverpool je sezonu zavšio na dnu lige sa samo 28 poena. Nevjerojatno da su nekako uspjeli zabiti 68 ligaških golova, više od desetog Cardiffa, ali odbrana je primila nevjerojatnih 97 golova, sto je iznosio najgori zbroj u sve četiri divizije.
Da bi stvari bile još gore, pobrinuo se Everton koji je izborio povratak u društvo najboljih završivši tu sezonu kao drugi u Drugoj diviziji zamjenivši svoje velike rivale . Bili su to teški dani za crveni deo grada. Bob Paisley-u bilo je 35 godina i 4. svibnja 1954 je objavljeno u Liverpool Evening Express: "Bobby Paisley igrač koji se specijalizirao za dalekometna ubacivanja i borio se za svoj tim do zadnjeg sučevog zvižduka" nije bio na popisu igrača za nadolazeću sezonu.
Anfield-ski odbor ponudio je sada umirovljenom Paisley posao stručnog osoblja. On je impresionirao sve tijekom sledećih godina sa svojim analitičkimumom i svojom voljom za daljnje napredovanje kao fizioterapeut. To je označavalo početak nove ere.
Luis Garcai:
„Iako se nadam da ću imati još nekoliko uspješnih sezona u nogometu, počeo sam studirati za fizioterapeuta i masera kada moji igrački dani konačno budu gotovi. Mi oženjeni muškarci moramo gledati u budućnost, znate. "- Bob Paisley 1950 godine
T.V. Williams, pokojni predsjednik nogometnog kluba Liverpool, slavno je zapamćen kao čovjek koji je doveo Bill Shankly-a na Anfield 1959 godine. Manje je poznato da je prije 5 godina odigrao ključnu ulogu u tome da na Anfiledu zadrži i Bob Paisleya kada je odlučio ponuditi mu posao u klubu kao član pomoćnog osoblja.
Na kraju sezone 1953-54., Liverpool je doživio katastrofu i nakon 50 godina ispao iz društva najboljih, sa tim krajem tog poglavlja, i karijera Bob Paisleya dosegla je svoj kraj. Duboko dolje, međutim, on je gajio ambicije kao fizioterapeut. On je studirao dopisni tečaj i uz pomoć Williamsa i njegova prijatelja John Mooresa. Bio je u mogućnosti posjetiti lokalne bolnice, sjediti u operacijskim salama, i promatrati medicinske prakse. TV Williams-u je bilo drago da ima Paisley-a u svom timu.
"Bio sam uvijek zainteresiran za fizikalnu terapiju, kada sam bio igrač. Uzeo sam dopisni tečaj za dvije godine prije nego što sam objesio kopačke o klin. Tada me je Sir John upisao u puni pravi tječaj. To je značilo odlaziti u Belmont Road bolnicu i tamo provoditi od devet ujutro do pet poslijepodne svaki dan. Sve je to utjecalo na promjenu mog vidjenja koje je proizlazilo iz dana kada sam bio igrač. Tada je to bilo samo topla i hladna voda. Treneri su morali imati ruke od olova. Ako bi igrač zadobio opeklinu prvog stupnja ili drugog, na opeklinu bi mu se stavljao prvo vrući ručnik, a zatim hladnom, to je bio glavni tretman.
Prva osoba koju sam liječio bio je Albert Shelley, trener prve momčadi, zbog čira na njegovim leđima. Albert je bio jedan od onih ljudi stare škole. On me naučio kako da otvrdnem ruke s ručnicima. Kada su fizioterapeutski strojevi stigli u klub morao sam mu ih pokazati kako se njima koristiti, ali on nikada u potpunosti nije znao sa njima. Imao je zdravorazumski pristup praktične strane, ali bojao se električnih naprava. Kada su strojevi i naprave došle u klub, praktički sam preuzeo tretman svih igrača. "
Don Welsh je bio prvi menadžer tima. Borba za povratak u elitni razred se nastavila, ali rezultati su izostajali, a Liverpool se sve više prilagođavao životu u Division 2. Klub uskoro doživljava najgori poraz u svojoj povjesti, 9-1 u Birminghamu od istoimenog domaćina, na kraju su sezonu završili na 9 mjestu najgoroj poziciji u povjesti kluba. U međuvremenu, Bob Paisley se sve više prilagođavao svojoj novoj ulozi kao trener rezervi ali I bio je primjetan ugodan napredak.
U svojoj drugoj sezoni na čelu rezervi Paisley-evi momci završavaju kao drugoplasirani u Central league, ispred njih su bili briljantni tim Manchester United-a poznat I kao "Busby Babes 'Manchester United. Sljedeće sezone osvojii su prvi naslov u povijesti kluba. Welsh se sve više počeo da se okreće sudbini mladih igrača, davajući im šansu igranja u za prvi tim, ali na kraju sezone klub je završio kao 3, propustio je 2 mjesto i promociju kluba u viši rang takmičenja. Kako je Liverpool ostao u drugoj ligi tako je I Welsh postao prvi menadžer koji je smenjen od strane kluba.
Phil Taylor koji je prestao igrati za Liverpool, u isto vreme kada je I Paisley prestao igrati, bio je imenovan novim prvim menadžerom, u isto vrijeme Paisley je u potpunosti preuzeo rezerve, bio je to sljedeći zabilježeni korak u povjesti kluba. On je preuzeo ekipu od Don Welsha na kraju sezone 1955-1956, a 1. svibnja 1957 godine, iz kluba su objavili:
"Na sastanku upravnog odbora ,sinoć je odlučeno da će za novog menadžera kluba Liverpool FC biti imenovan Phil Taylor.Dok je gospodin Taylor odabran da vrši ulogu menadžera, klub je u svoje redove uveo I neke promjene . Bob Paisley, koji trenutačno obnaša dužnost trenera rezervi, promoviran je kao glavni trener prvog tima. On će preuzeti dužnosti kada se igrači budu okupili na početku sezone I započeli sa treninzima. Postojala je velika razlika u stilovima igre Phil Taylor i Bob Paisley, jedna je bila moderna i promišljena, a druga hrapava i određena. Ako oni budu djelovali zajedno na takav način da iznesu ono najbolje iz igrača u istim smjerovima, Liverpool bi trebao imati znantne koristi. Želimo obojici puno sreće "...
U nizu nesrećnih okolnosti koje bi označavale “za dlaku” ispuštenu poziciju koja je vodila u viši rang, 1950-e pretvorile su se u potpuno frustrirajuće desetljeća za Redse. 1957 . godine klub je ponovno završio kao treći, a sljedeće godine bio je četvrti, iako je sakupio više bodova u odnosu na prethodnu godinu.
Sezona 1958-59 je započela loše s četiri poraza u prvih pet utakmica. Ponižavajući je bio rezultat od 5-0 od strane Bill Shankly-evog Huddersfielda, koji je uskoro uslijedio, ali sreća se uskoro ponovno osmjehnula klubu. Pobjednički niz u 14 od 16 utakmica, označavao je preobrazbu kluba od davljenika do kandidata za promociju u Division 1., ali taj zamah je bio slomljen nakon katastrofalnog poraza, koji je označen I kao najteži u povijesti kluba. Liverpool je ispao u trećoj rundi FA kupa od amaterskog kluba Worcester City izgubivši u gostima sa 2-1. Kraj sezone je završio na 4 mjestu.
Luis Garcai:
12. srpnja 1974 Bill Shankly potresao je nogometni svijet odlučivši dati ostavku na dužnosti manadžera. Njegova preporuka odboru bila je da postavi za novog menadžera Bob Paisley-a. Srećom za Liverpool, i njihove legije obožavatelja, uprava ga je poslušala. Kralj je mrtav, živio kralj. Prilično jedinstveno putovanje od prijeratnog igrača do menadžera kluba za što je Paisley-u trebalo oko trideset pet godina.
27. srpnja 1974 u Liverpool Daily Post izašao je naslov: "Marching into Shankly's shoes". Navijači su dobili do znanja koje nasledio njihovog heroja:"Dva tjedna nagađanja su završila sinoć kada je na sastanaku Liverpool Football Club odlučeno da se Bob Paisley imenuje kao novi menadžer kluba. Taj posao mnogi su već označavali kao "nemoguća misija".
Kao dugogodišnji Shankly-jev suradnik, Paisley je izjavio divljenje o bivšem menadžeru I prijatelju: "Nitko nije mogao imati veće poštovanje i divljenje za “šefa” I ja bih ga poprilično iznevjerio ukoliko nebi preuzeo ovaj posao sa uvjerenjem u sebe. Ja možda nikada neću ostvariti povezanost kakvu je on imao sa navijačima, ali tvrdim da ću mu biti jednak u odanosti I posvećenosti klubu.
"Uvijek sam imao i uvijek ću imati apetit za trofejima i žeđ za uspjehom kao što je on imao." Nisam pretežak za masivnost ovog posla. Rutine se ne mijenjaju, a Bill je uvijek bio šef koji je vjerovao I dopuštao njegovom osoblju da koristi svoje talente. On se mješao veoma rijetko, ali taj njegov utjecaj je bio posve iskren, ali iskreno mislim da nije imao previše razloga za žalbu. Mi smo oduvijek imali velik tim koji se nalazio iza momčadi na Anfieldu. To je način kojeg ću pokušati zadržati. Ne menjate sustav I ideje koji dokazano radi. Vi ih samo hranite i zaljevate, I pustite ih da rastu I granaju se. "
Od 1959 do 1974 godine, Liverpool je od 2 lige došao do osvajanje naslova prvaka tri puta, dva puta FA kupa , I jednom Kup UEFA. Od 1971 godine Paisley je bio pomoćni trener menadžeru Shanklyu. Tko je mogao pretpostaviti da će učenik otići mnogo dalje od svoga učitelja?
Da budemo odmah iskreni, da kažemo kako Bob nije želio posao menadžera kluba nakon ostavke Shankleya. Na sebe je više gledao kao na fizioterapeuta nego na menadžera prvog tima.
Jessie Paisley, njegova supruga, je izjavila: "Bob je prihvatio posao zbog dobrobiti drugih ljudi koji su radili u klub, jer se bojao kada bi drugi menadžer došao,da će sve ono što su učinili u tim danima biti suršeno, bojao se da bi drugi menadžer mogao dovesti vlastito osoblje sa sobom. I toga se najviše bojao. Preuzeo je ulogu menadžera kako za svoje dobro, tako i za dobrobit svih drugih. "
Stvari su započele prilično dobro za Boba. Dobar početak sezone, i Liverpool je sve nadgledao sa prve pozicije, tako je bilo neko vrijeme, ali onda opet na vrhu su se smenjivali zajedno sa Sheffield United-om i Carlisle United u toj ludoj sezoni!
Početkom studenog Bob-a su se dohvatili kritičari vršeći sve veći pritisak. Bob si nije mogao sam pomoći s vremena na vrijeme. Bob je bio pristojan čovjek, tako rečeno sramežljiv, i kao takav nikad zaista se nije znao suočiti sa medijima. Shankly bi pred medijima uzdizao se u svoj svojoj slavi, prihvaćajući je, dok bi stidljivi Bob pokušavao se držati što dalje od njih. Gledajući Boba pred TV kamerama u vama bi izazvalo meškoljenje u stomaku, ali i osjećaj sažaljenja prema njemu. Bilo je to kao da ste prisutni svađi bračnog para, a da pritom nema izlaza već jednostavno morate sjediti i trpjeti!
Bob se obratio svojim kritičarima 9. prosinac 1974 nakon četiri uzastopna remija i nakon što nije dobio niti jedna meč u šest tjedana: "Žao mi je navijača jer su frustrirani kao i igrači, koji su pogođeni atmosferom unutar kluba. Ja sam preuzeo pobjedničku ekipu kada sam postao menadžer. Pokušao sam da ih neometam, dati svima priliku, zadržati vjeru u njima, dati im povjerenje. Ja sam sebe gurnuo u stranu kako bi pomogao pojedincima. Neki su to u meni prepoznali kao znak slabosti. Sada je došlo vrijeme za djelovanje i pokazati da mogu biti jak kao bilo tko drugi. "
Unatoč nedostatak uspjeha u posljednjih nekoliko tjedana Liverpool se još uvijek nalazio na četvrtom mjestu, samo dva boda iza vodeće ekipa Stoke City-a koji su odlično startali na početku sezone.
Bob-ova prva sezona je završila neuspjehom, Liverpool je završio na drugom mjestu! "Ja ću priznati, odmah, da sam razočaran što nismo uzeli veliki trofej za sav naš trud. Bili smo unutar četiri ekipe i imali smo dobru momčad, ali kada računate drugo mjesto kao neuspjeh, onda znate kako je ljestvica vaših ciljeva podignuta jako visoko. Mi u Liverpoolu nikad neslavimo drugo mjesto. "
Temelji su bili čvrsto postavljeni za sve ono čemu će prethoditi. Bob je imao smisao pretvaranja prosječnih igrača u one dobre, one dobre u velikane, a velikane u Kenny Dalglisha! U početku nepoznat Phil Neal, bio je kupljen od strane Paisley, tri mjeseca nakon preuzimanja, da popuni problematičnu središnju poziciju odbrane. Terry McDermott, prosječan veznjak u Newcastle-u, koji je najbliže bio u doticaju sa slavom Liverpoola, kada je zamjenio dres sa Phil Thompson-om nakon finala kupa, bio je potpisan, ali u početku nije imao značajan utjecaj. Igrači kao što su Peter Cormack, Brian Hall, Phil Boersma, i Chris Lawler su sada se smatrali viškom i bili su postupno prodati. Mladi veznjaka, Jimmy Case, je doveden u posljednjoj utakmici '74-'75 sezone. Gdje je ovaj dragulj nastao? Na jugu Liverpoola. Doveden je naknadu od £ 10,000! Jedna od Bob-ovih najvećih majstorskih poteza.
Shanks je potpisao Ray Kennedy za veliku odštetu od Arsenala na dan njegova odlaska. Big Razor nije pokazao ništa naročito u prvih osamnaest mjeseci na Anfieldu, dok Bob nije uvidio nešto u njemu što nitko drugi ranije nije. Ray je postao odličan igrač na lijevoj strani veznog reda. On je formirao klasno partnerstvo na Highbury-u sa John Radfordom, koji je pomogao Arsenalu osvojiti duplu krunu u sezoni 1970 - '71, ali nije imao zašaženu karijeru do tada na Anfieldu. "Vjerujte mi", rekao je Bob. I dokazao da je bio u pravu. Razor je imao opaku lijevicu kojom je mogao otvoriti i najtvrđe odbrane!
http://www.midlandsmemorabilia.com/sitebuildercontent/sitebuilderpictures/jimmy-case-ray-kennedy-1977-european-cup-trophy-signed-photo-autograph.jpg
Jimmy Case i Ray Kennedy
Središnji branič, Joey „Mad Dog“ Jones je bio kupljen iz Wrexhama, ali mučio se u svojoj prvoj sezoni ('75-'76 ) i igrao je vrlo rijetko . Terry Mac je igrao očajno sa mnogo frustracije, koje su dovele do toga da zatraži zahtjev za transfer koji srećom po njega i po Liverpool je bio odbijen. Bob je imao velike planove za njega! Bob je također vidio nešto u mladom igraču, David Fairclough-u, za kojeg je izjavio: "Nije sasvim dovoljno dobar za prvu momčad da redovito započinje, ali je smrtonosan za protivničke odbrane kao zamjena." Davy nije bio sretan sa nadimkom „super izmjene“ , ali to je bilo upravo ono što je on uistinu bio!
Bob-ov tim za razliku od Shankly-evog, kojeg je naslijedio, postupno je promenio oblik. Igrače koje je bio dovodio zajedno sa igračima koji su već bili u klubu i činili njegovu jezgru poput Clémence, Neal, Thompson, Hughes, Keegan, Heighway, Toshack i Callaghan sve su više nalikovali na cijelinu nego na dijelove kako su ih u početku gledali. Drugim riječima, on je kombinirao odlične igrače koje mu je ostavio Shankly sa igračima koje je sam izabrao te ih formirao u jedan odličan i odlučan tim. Naslov prvaka i Kup UEFA su osvojili u Bob-ovoj drugoj sezoni. Kao fizioterapeut je postao izvanredan menadžer! Kao trener, pokazoa je da je uistinu veliki taktičar. Možda čak i on nije shvatio da je trenerski genije! Ispod "Uncle Bob" fasade stajao je nemilosrdan trag. Nikada uplašen da disciplinira igrača koji je prešao liniju. Nikada se nije plašio da izbaci igrača koji nije zadovoljavao kriterije, bez obzira na njegovo „ime“! Banner na Molineux stadionu, kada je Liverpool osvojio ligu sažeo je sledeće: QPR: Quality from Paisley's Reds. ( QPR : Kvaliteta od Paisley-evih Redsa).
Bob-ov prvi europski trofej, Kup UEFA donesen je na Anfieldu te sezone nakon dve titanske utakmice u finalu protiv Bruges. Phil Neal je imao noćnu moru u prvoj utakmici na Anfieldu. Liverpool je dobio utakmicu sa 3-2 nakon što je preokrenuo rezultat i vratio se nakon 2 gola minusa. Unatoč pozivima Neal pauzira i preskoči drugu utakmicu finala, Bob je odlučno stao iza njega. Phil je imao odličnu partiju, a krajnji rezultat te večeri iznosio je 1-1.
Početkom sezone 1976-77 na Anfiledu prestavljen je Davida Johnsona koji je kupljen iz Ipswicha. Dave je bio jedan od najboljih centarfora u zemlji u to vrijeme, ali kao i puno dobrih igrača borio se za mjesto u početnih 11. „Mad Dog“ Jones je bio prebačen na poziciju lijevog beka dok je Phil Neal prebačen na poziciju desnog beka, na kojima su obojica briljirali. Joey „Mad Dog“ Jones nije bio najbolji igrač na svijetu. On nije bio ni najbolji igrač u klubu! Ono što je nedostajalo u vještini, nadohnadio je srcem. On bi optrčao dva puta oko Zemlje za Liverpool! Bob je to uvidio i to je imalo ne samo značajan učinak prema publici, već je djelovalo i na Joey-eve suigrače. Joey je uvjek davao krilnim igračima doznanja da je on još uvjek tu. Svaki njegov start bio je pozdravljen borbenim urlikom sa Kopa, a Joey im je odgovarao stisnutom šakom koji je postao njegov zaštitni znak.
U međuvremenu je Bob napravio promjene i sa Terry Mcdermott-om, i dalje je igrao u vezi, ali je sa pozicije desnog veznog povučen na poziciju središnjeg veznog igrača koji bi mogao trčati od šesnaesterca do šesnaesterca, te davati podršku napadačima svojim ubitačnim šutem. Sa Ray Kennedy-em i njegovim topom u lijevnoj nozi, koju je uvjek koristio kada se našao oko protivničkog šesnaesterca, beskrajna energija Terry Maca, davala je ubitačnu kombinaciju. Teška ozljeda Phil Thompson-a ograničila mu je sezonu. "Uskoro će biti umirovljen" Tommy Smith zauzeo je njegovo mjesto. Dani John Toshack-a su bili odbrojani, njegove ozljede su bile sve češće i postupno su ga izbacile cijelog iz ritma. Liga je osvojena mnogo lakše nego što je to bilo prošle sezone. Duplu krunu je osujetio Manchester United, pobjedivši u finalu Fa Cupa sa 2-1. Onda je došao dan finala Lige Prvaka i slavlje u Rimu!
David Johnson-ova loša forma i siromašna igra koju je prezentirao u finalu FA kupa označavalo je da će njegovu poziciju zauzeti Ian Callaghan. Veznjak za napadača? Negativno čuđenje? Ništa slično tome! Bobova je taktika lijepo ispraćena kada je Liverpool na kraju utakmice slovio za pobjednika razultatom 3-1 protiv BMG. Gol koji je postigao Terry Mac je služio za opravdanje svima zašto je bio u timu. Keegan je ipak, u njegovoj najvećoj utakmici ikad odigranoj za Liverpool, igrao naprosto brilijantno. Bio je pokrivan od Bertie Vogtsa i suigrača mu, ali Kevin ih je sve nadigrao sa svojom non-stopnom trkom i agresijom, što je označavalo još jednu pobjedu na Bobovom taktičkom planu. Vogts je na kraju bio toliko umoran od trčanja za Keegenom da je pred kraj utakmice načinio nesmotren prekršaj nad njim u šesnaestercu koji je okarakteriziran kao najoštrija kazna, s kojom je ujedno i zapečaćen Liverpoolov prvi europski kup. Bob te noći nije okusio ni kap alkohola. Kao što je rekao želio je uživati u pobjedi, a da mu pritom mozak ostane svjestan svega sto se događa oko njega. Isto se ne može reći za navijače, ali i igrači!
[youtube=425,350]http://www.youtube.com/watch?v=5gety9e2qOc[/youtube]
Kao fusnotu te slavne večeri, Frank Keating, Guardianov bivši sportskih pisac, da ne uništi mit kaže da, iako Paisley te noći nije okusio ni kap alkohola, uvjeren je da bi on to ipak učinio jer:
Slavlje poslije utakmice nastavljeno je u hotelu Holiday Inn, nedaleko od pivnice St Patricks. Bob je bio poslednji od svoje vrste. Govorimo o vremenu kada je nogomet još odlikovan nevinošću. Prestavnici tiska su bili pozvani, a svijetu i njegovoj supruzi bilo je dopušteno da uđu bez ulaznice, dok god su bili okićeni crvenom bojom.
Koliko god se šampanjac pjenio, menadžer koji je isijavao zadovoljstvom iz njegovog plavog Burtonovog odijela, odbijao je uzeti piće, kako bi mogao "popiti u atmosferi i postignuća".
Pa istina je da nije okusio ni kapi alkohola to veče, ali u teoriji istina je bila malo iskrivljena. Uskoro se jedna velika šaka našla na mojoj ruci i čuo sam kako mi se netko obraća.:
" Keating je dječak koji bi trebao znati, "rekao je Bob." Da l' mislite da imam bilo kakve šanse da dobijem čašu Guinness ovdje? "Pregledao sam svaki kutak.“
Nakon što je dobio odgovor da Pivnica St Peter's Holiday Inn nije služila pivo Guinness. Bob je uz razočaravajući uzdah izustio :" To znači da su uz mene samo još gore uz cestu papa i Horace [Yates, sportski urednik Liverpool Daily Post] jedina tri trezna čovjeka večeras u Rimu. "
Paisley se obratio mnoštvu sakupljenog u St George's Hall nakon europska pobjede 1977 godine u Rimu.
Paisley je rekao: " U 38 godina koliko sam proveo ovdje, ovo uistinu nadmašuje sve prethodno“.
I naravno ovo je najveći dan u životu Liverpool FC-a. "
“ Nadam se da će nakon svih osuda I turbulencija zbog mojih ranijih godina u menadžerskim vodama, neko gore osmjehnuti mi se I voditi moju ruku. Moja molba dobila je odgovor kada smo dobili Kenny Dalglisha. Kakav igrač, kakav sjajan profesionalac”.
Tko će zamjeniti Keegena? To pitanje postavljali su svi navijači Liverpoola u ljeto 1977. godine. Možda nitko. Možda Bob samo malo drugačije posloži stvari. Kenny Dalglish je zabio nekoliko golova za Celtic, I činio se malo pretlaćen s obzirom da je transfer iznosio 440.000 £ što je bio rekorod u Britanskom nogometu.
Uz Bob-ovu pomoć Kenny je postao najveći igrač ikada koji je nosio Liverpoolov dres. Uvjerljivo je najveći britanski igrač ikada. Pismo koje je osvanulo u Echo, poslano od strane jedne navijačice Celtica, je stajalo: "Kennyev osmijeh će sjti kada bude zabio na Anfieldu." Je li ona bila u prava ili što?! Njegov osmijeh nakon svakog postignutog gola, mogao je obasjati cijeli Mersey, a ne samo Anfield.
Bob je potpisan još jednog mladića Jock-a iz Partick Thistle. Naime ovom momku je ležao svaki sport I bio je u svakom podjednako dobar. Navedite neki sport I njegovo ime će se naći na listi onih koji su prestavljali Škotsku u tom sportu na nekoj razini. Nogomet, kriket, košarka, odbojka. On je čak mogao biti profesionalni golfer. Jedan od onih dosadnih ljudi koji je bio dobar u svemu. Ime? Alan "Jocky" Hansen.
"Jocky" je odigrao velik broj utakmica rano u sezoni kao zamjena za ozlijeđene Emlyn Hughes i Phil Thompson. Iako nije bio loš igrač, u tom trenutku nije odavao ništa posebno. Bob je uskoro ostao I bez Tosh off Swansea, kako su velikog Velšanina pokosile ozljede, došlo je I do kraja njegove Liverpool-ove karijere. Depresivani rezultati u studenome (opet) naglašavao je potrebu za novim središnjim veznim igračem, kako stari Cally više nije mogao da izdrži sve napore. Treći krug FA Cup i poraz od Chelsea, natjerao je Boba da poduzeme hitne mjere. Graeme Souness je uskoro potpisan iz Middlesbrougha.
Za razliku od puno igrača Sounessu nije bilo potrebno vremena da se prilagodi životu na Anfieldu. Postao je heroj navijača kada je zapanjujućim volejom postigao gol I srušio Manchester Uniteda na Anfieldu. Gol koji je osvojio nagradu od strane BBC-a za gol sezone. Big Bear čovjek s dodirom violinist, čije je udarac bio razoran I uspoređivao se sa ispaljenom kuglom iz topa. On je bio lud poput Rasputina u uklizivanju, veoma rijetko je ostajao bez lopte, a ponekad I suparničkog igrača! On je također bio I odličan tehničar. Ukratko kompletan igrač. Bob je opet uspjeo!
Kako su sva nadanja za osvajanjem domaćih trofeja bila propala, Redsi su otišli na megdan Wembley-a da obrani Europski kup, ovaj put protiv FC Bruges-a . Ah dobro, ne možete imati sve. Začuđujuća ozljeda isključila je Tommy Smith-a iz dvoboja, pa je tako na njegovo mjesto morao uskočiti mladi škotski napadač. Nije bilo niti traga živačanosti ili straha kod mladog Hansena. Izgledao je kao da godinama igra na vrhunskom nivou. Na drugom kraju terena druga dva Škota radila su svoj posao. Souness je uposlio Dalglisha koji je pripala čast onog najslađeg postizanje gola, koji će ujedno prestavljati i krajnji rezultat. Kenny izbjegava ofsajd poziciju koju namješta odbrana Brugesa, bježi svom čuvaru Jensenu, nježno potkopava loptu koja lobuje istrčalog golmana Brugesa, i ulazi u gol. Nakon postignutog gola, Kenny trči prema Liverpoolovim navijačima, dok su tribine u transu slaveći gol svog junaka. Bob dovodeći nove igrača u klub, ostvario je svoj drugi uspjeh odbranivši Europski Kup.
[youtube=425,350]
//www.youtube.com/watch?v=dDW4aH6eC0U[/youtube]
Luis Garcai:
Sledeće sezone Europski kup ostao je neobranjen, ali je zato ligaška statistika pričala svoju priču: 68 bodova. 85 golova. Samo 16 primljenih. Unatoč neosvojenom kupu, mnogi ljudi vjeruju da je to bio najbolji Liverpoolov tim ikad. Uostalom, uspjesi u ligi bi trebali biti mjerilo za suđenje uspješnosti svakom timu. David Johnson je odgovorio Bob-u za slabu prethodnu sezonu, zabivši 16 ligaških golova, i ispred njega bio je samo Kenny Dalglish koji je postigao 5 golova više.
U obrani nespretni Hansen kakav je i bio, zahvaljujući napornom i posebnom treniranju, pretvoren je u top-klasu centralnog braniča. Njegova smirenost koja se činila kao bez napora. Naredbe koje su proizlazile iz središta obrane podsjećale su na još jednu škotsku legendu koja je igrala na istoj poziciji, "Rowdy" Yeats-a. Uz njega je igrao pomalo zastrašujući, iako na zalasku svoje nogometne karijere i karijere u Liverpoolu, Emlyn Hughes. Emlyn je bio Bob-ov kapetan te je sve na terenu i prestavljao je sve na terenu ono što je Bob prestavljao izvan njega. Bob je kapetansku traku uzeo od Crazy Horse-a i dao je u ruke Phil Thompson. Phil koji izgledao poput vrabca zabog mršavih nogu i orla zbog nosa, ali je poput supa ulazio u borbu! Igrač koji je također zamijenio Joey Jonesa, . "Barney Rubble", po nadimku i "Barney Rubble" po prirodi, Alan Kennedy je bio još jedan od "stupova" stare škole. Bob je znao da ne moraš biti veliki igrač da bi igrao za Redse. Liverpool je imao veliki tim.
Sezona 79/80 započela je potpisivanjem izraelsog igrača Avi Cohena iz Maccabi Tel Aviva. Avi je bio židovske vjere. Zbog obilježavanja židovskog sabata, Avi nije mogao zaigrati u prvoj utakmici te sezone. Kada su Bob-a upitali kako se osjeća, jer mu važno pojačanje neće moći zaigrati za Liverpool u subotu, Bob je odgovorio: "Postoji nekoliko igrača koji neće moći zaigrati u subotu, tako da Avi neće biti sam!"
Liga je ponovo osvojena sa veoma malo rotacije. Bobovih jedanaest: Clémence, Neal, Alan Kennedy, Thompson, Ray Kennedy, Hansen, Dalglish, Case, Johnson, McDermott i Souness propustili su samo 28 utakmica između sebe. Bobova politika kontinuiteta bila je duga, prije početka rotacija u momčadi!
Bob je počeo davati mladima priliku u sezoni '80/'81. Sammy Lee, koji je odigrao pregršt utakmica tijekom prethodne tri sezone, postao je redovan u prvoj momčadi. Colin Irwin igrao u gotovo pola prvenstvenih utakmica. Kevin Sheedy odigrao je par utakmica. Howard Gayle je uveden je u nekim utakmicama postigavši impresivan učinak, od kojih je njegova najbolja utakmica viđena u Europskom kup u drugoj utakimci polufinala protiv Bayern München. Ronnie Whelan je zabio na svome debiu, u njegovom jedinom nastupu te sezone, protiv Stokea. Oh da, gotovo sam zaboravio, jedna mladi igrač bio je potpisan iz Chester za 300.000 £, riječ je naravno o Ian Rushu.
Rushie je debitovao protiv Ipswicha i nosio je broj 7. Broj koji je pripadao Kennyu, ali koju tu utakimcu nije igrao zbog povrede. Kada se i David Johnson povredio veoma rano u fazi igri bizarni napadački par činili su Rush i Sammy Lee! Dovoljno da se utera strah u srce bilo koje obrane. Veliki dani su bili ispred Rushie.
Rushie je prvi put bio zamjećen u utakmici Liga kupu protiv West Hama na Villa Parku. Nije postigao gol, ali imao je nekoliko dobrih udaraca prema golu, a jedan od njih završio je i na prečki. Liverpool je slavio sa 2-1. Na terenu je izgledao poput iskusnog centarfora koji već godinama igra za klub. Davao je uputu daleko starijim suigračima kako da se postave u određenim situacijama. Imao je toliko drskosti u sebi da je čak prigovorio i Kenny Dalglishu zbog netočnog upućenog pasa!
Svoj debi upisao je i Frank McGarvey kojem je to bio prvi i poslednji nastup za Redse. Richard Money je također bio potpisan, ali je pokazao premalo. Bob nije uvejk pogađao sa pojačanjima!
Promjene koje su se odnosile u ligi, označile su naš pad, tako da smo sezonu 80/81 završili tek na petom mjestu. Liverpool je ponovno postigao uspjeh u finalu Europskog kupu . Na putu smo imali velike pobjede protiv finskog kluba, Oulu Palloseura u kojima su Souness i McDermott zabili hat trick. Onda je na red došao ponos Škotske, Aberdeen, koje smo pobjedili na njihovom vlastitom terenu, stadionu Pittodrie, jedini gol na utakmici postigao je Terry Mac. U uzvratu je bilo visokih 4-0. Sledeći protivnik na putu prema finalu bio je bugarski klub CSKA Sofia, ali su i oni pregaženi sa 5-1 na Anfieldu. Souness je zabio hat-trick u svom najboljoj utakmici odigranoj za Liverpool. Bugari su jednostavno zlostavljani našim agresivnim i strastvenim pristupom. Bob je očito rekao dečkima da zapnu od samog početka. Jedan zabrinjavajući trenutak desio se kada su Souness i Terry Mac uhvaćeni u poljubcu tijekom slavlja!
Čvrsta odbrana se tražila u utakmici protiv Bayerna u Minhenu nakon razočaravajućih 0-0 na Anfieldu u prvoj utakmici polu-finala. Rana povreda zadesila je Kenny Dalglisha. U još jednoj Bob-ovoj majestralnoj taktičkoj zamisli našao se Howard Gayle koji je trčao između Bayernove sredine i odbrane trazeći pukotine, ali i vršeći konstantan pritisak na odbranu Bayerna. Bayernovi braniči su bili toliko opsjednuti udaranjem Howarda, jer je to bio jedini način na koji su ga mogli zaustavi, da su ostavljali dosta praznineu sredini terena. Johnson je asistirao Ray Kennedyu (dvojica ranjenika koja su jedva hodala nakon utakmice) za odlučujući gol. Bob je zatim zamijenio Gaylea sa Caseom. Howard je odlično odradio svoj posao! Utakmica je završila 1-1 i Liverpool je zbog gola u gostima prošao u finale.
I tako, finale u Parizu.Prilično strašna igra, koju je riješio ni manje ni više nego "prazna glava" Barney Rubble (Alan Kennedy). Bob-u je ov bio treći osvojeni europski kup, i jedini je britanski menadžer koji je ikad postigao ovaj uspjeh.
[youtube=425,350]
//www.youtube.com/watch?v=nP4q1OMtqeg[/youtube]
Glasine o skandalu, što su dovodili do nemira kod pojedinih igrača, pogodio je klub u ljeto '81. Rezultat je bio da su i Ray Clémence i Jimmy Case napustili klub. Skim ih je Bob zamijenio? Sa druga dva iskusna igrače svjetske klase? Ili ipak ne ... dvojica novih bili su Bruce Grobbelaar i Craig Johnston. Johnno je bio zamjećen zbog svojih dobrih i upornih igara koje je pružao u Middlesbroughu. S druge strane, malo je poznato o Brucieu osim da se borio protiv gerilaca u Zimbabveanskoj vojsci i zapravo ubio nekoliko. Oh da, bio je on lud poput šeširdžije iz pustolovina male Alise, koji se činio kao preduvjet da ga Bob potpiše u to vrijeme. Mark Lawrenson je također doveden iz Brightona, kako bi činio stub odbrane u partnerstvu sa Thompsonom i Hansenom. To je označavalo još jednu promjenu u taktici, što je Bob vidio kao potrebu.
Nakon lošeg početka sezone sa dva poraza, jednim remijem i jednom pobjedom, Paisley je kritizirao svoje igrače: "Oni moraju da budu profesionalci a ne manekeni na terenu, a naveče pijanice. Ovdje je riječ o stavovima. Reći samo žao mi je, nemjenja stvari i neznače ništa dok god se one nastavljaju loše odvijati na terenu. Oni će morati promijeniti svoj stav. "
Paisley također iskazuje svoje frustracije prema navijača tijekom te sezone, nije želio da Liverpool ponovno završi peti u sezoni: "Nikada nisam mislio da će doći dan kada ću morati uložiti žalbu na naš vlastiti navijači i tražiti malo više podrške, ali to je ono što nam je potrebno upravo sada. Previše se uzima zdravo za gotovo da će mo mi to sami uspjeti okrenuti i nastaviti putevima pobjede. "
Brucieove čudne akrobacije tijekom utakmica odavale su zabrinutost. To se manifestira u tolikoj mjeri za Liverpool kada biva ponižen od Manchester City na Boxing Day kod kuće sa 3-1, to je ujedno bila i najlošija prestava Brucea ikada u crvenom dresu . Redsi su se nalazili na jedanaestom mjestu i nisu imali šanse za osvajanje lige (!) Drastične akcije su bile prijeko potrebne. Što će Bob učiniti? Zamijenite Grobbelaar? Ne, Bob je znao kakav se nebrušeni dragulj krije u Brucieu, on je samo morao biti više ustrajan. Bob se na neobičan korak odlučio na sredini sezone zamjenivši kapetane. Ok, Thommo je bio uzrujan kada mu je vodstvo momčadi oduzeto od njega, ali Bobova odluka da promakne Sounessa i njega učini za svog kapetana pokazača se na terenu potpuno opravdana.
Jedan od Bobovih odluka u to vrijeme bila je puštanje Kevin Sheedya u Everton gdje će mu biti zajamčeno mjesto u prvoj momčadi. Ozbiljno, obrve su podignute na mudre Bobove odluke. Bob je jasno vidio neke naznake talenata u Ronnie Whelanu koje su nedostajale u kvaliteti Sheedya. Sheedy je otišao na put u kojem će postati veliki igrač za Everton, nema sumnje u tome, ali nitko ne može tvrditi da Whelan, nije postigao uspjeh u Liverpoolu.
Uz Souness postavljenog na čelu terena i mlade Rusha i Whelana postavljenim u napad naizgled svaka utakmica je djelovala kao prekretnica u sezoni. Brucie je počeo sve više da liči na sjajnog golmana kakvim ga je Bob uvjek smatrao.
Finale Liga cup-a na Wembleyu koje se igralo protiv Spursa, čini se da će trofej put Londona, jer su Spursi vodili kroz većinu utakmice nakon ranog pogotka Archibalda. To je bilo sve do tri minute prije kraja kada je Sammy Lee odigrao četrdeset metara dugu loptu koja je došla do Whelana koji je jakim udarcem smješta u mrežu Spursa, i tako utakmicu uvodi u produžetke.
Znano je da je Bob veliki motivator i psiholog. Očito su igrači s obje strane bili vrlo umorni. Bob je savjetovao svim našim igračima da ostanu na nogama tijekom pauzem između kraja utakmice i dodatnih 30 minuta. Nemojte dopustiti igračima Spursa da vide da smo umorni. U međuvremenu, Tottenham-ove igrače izdavala je vlastita snaga. Laganjem po cijelom terenu, zgrčenih mišiće masiranjem su vraćali u život. Manadžer i trenersko osoblje stavljali su utješno ruke oko igrača, izgledali su doista žalosno. Naši igrači s druge strane izgledali su spremni za nov početak. To se i pokazalo kada je Ronnie Whelan postigao još jedan gol, a pridružio mu se i Rushie, koji je svojim golom potvrdio naš drugi uzastopni Liga kupa. Bob je protivniku zadao psihološki udarac na koji bi i sam Shanks bio ponosan.
U zadnjih 25 ligaških utakmica te sezone, Liverpool je doživio samo dva poraza i tri neriješena ishoda. Bobova peta ligaška kruna bila je potvrđena u utakmici protiv Tottenham u kojoj su gosti poraženi sa 3-1 na Anfieldu.
Na kraju sezone Bob je proglašen za najboljeg menadžera, Dalglish za najboljeg igrača, a Rush za najboljeg mladog igrača.
Na početku sezone 1982-83 Bob je najavio povlačenje, i odlazak u zasluženu mirovinu na kraju sezone. On je učinio gotovo sve što je mogao kao menadžer i želio je uživati ostatku života. Da li je i tada imao pobjedu na umu? Možete se kladiti da je!
Bob je doveo dva pojačanja prije početka sezone. Da budem iskren, potpisivanje David Hodgsona iz Middlesbrougha prilično je zbunjujuće. Ovaj potez nije bio dobar niti za igrača niti za klub. S druge strane, Steve Nicol doveden je iz Ayr United. Iako je Steve odigrao samo nekolicinu utakmica pod Bobom, veliki čovjek uvidio je dovoljno potencijala da shvati da je ovdje bila zvijezda za budućnost. Bob, kao i obično nije ima krivo, Steve je postao legenda Liverpoola.
Phil Thompson-ove ozljede ostavile su veliki trag kako na igraču tako i na našoj sredini, što je dovelo do toga da ga Bob skloni sa terena te je odlučio igrati sa dva centralna igrača na sredini kao pojam obrambene strategije.
Bob napad na treći uzastopni Liga kupa, podvig koji nije ostvario niti jedan klub, a kamoli menadžer u povijesti ovog takmičenja, kulminiralo je u finalu na Wembleyu protiv Manchester Uniteda. S petnaest minuta do kraja United je vodio zahvaljujući ranim pogotkom Whiteside. Bob je tada posegnuo za svojim tajnim oružjem. Pošaljite Barney Rubble na teren! Barney je odmah reagovo izjednačujućim pogotkom. U nadohnadi vremena Ronnie Whelan postiže gol nakon osam minuta.
Souness, kao kapetan prepustio je Bobu uspon na podij Wembleya kako bi pobjedonosno podigao pehar. Bob ga je kasnije opisao kao najponosniji trenutak njegova života. Bravo za Souness-a, ali još više je učinio Bob svojim predviđanjem petnaest mjeseci ranije, i imenovanjem Sounessa za kapetana svoje momčadi.
Unatoč osvajanju samo dva boda iz posljednjih sedam utakmica, Bobov Liverpool je bio toliko daleko od najbližih protivnika, da je Bob osigurao šestu krunu i prije kraja travnja.
U 44 godina koliko je bio sa Liverpool Football Club-om, Bob Paisley je vidjeo i učinio sve. Igrač, fizioterapeut, trener, menadžer, savjetnik, motivator, lojalista, psiholog, taktičar, ali iznad svega, sa šest ligaških prvenstva, tri Lige prvaka, jedan Kup UEFA i tri europska kupa, Bob je, sasvim jednostavno, najuspješniji menadžer ikada u povijesti britanskog nogometa.
Bob Paisley posthumno je primljen u Engleski Football Hall of Fame, zbog svog svog doprinosa u nogometu. Ostaje čuđenje kako ovaj najuspješniji engleski I britanski menadzer nikad nije primio naslov Sir-a. Bob Paisley, čovjek koji je sledio legnedu, I sam je postao jedna od njih.
Preminuo je 14.02.1996 godine.
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju