To da se nogomet može promatrati kao nadomjestak za religiju više ne bi trebalo biti sporno. Stadion kao kultno mjesto vršenja obreda u kojem se odvija borba dobra i zla koja dovodi do uzvišenja ili prisiljava na prolazak katarze i traženja svjetla drugom prilikom, bogovi, sveci i heroji s jedne, demoni, izdajnici i otpadnici s druge strane, kolektivna i izuzetno snažna identifikacija putem slikovne i zvučne ikonografije, a sve se to prelijeva i izvan stadiona, izvan onih 90 minuta i čini dio svakodnevnog identiteta. Ne uvlače li se i vama ovdje pojmovi i imena kao liverbird, Kop, Dalglish, YNWA, Torres, Paisley, Ferguson, 96 ili Webb, gdje jedno stoji u okvirima onoga što držimo svojstvenim samo nama - Liverpool way, a sve drugo je samo oluja na kraju koje čeka zlatno nebo?

Kako ni klasična religija nije samo jedna, to je jasno da se i našem LW-u može naći pandan u religijskom leksikonu. Dakako, teško bismo mogli postići neki opći konsenzus koja bi to bila, pa to neću ni pokušavati. Sigurno da imamo dosta toga katoličkog - i dalje smo naj naj naj, ni u čem ne sudjelujemo, u sve se ipak petljamo, većina nas prezire, ali nam svi zavide, a našim se neuspjesima vesele više nego tuđima. Ne zaostajemo ni za pravoslavcima - ikonografija nam je katkad toliko udaljena od trenutačne realnosti, da je doista postala nešto mistično, okrenuto gotovo samima sebi i teško razumljivo ikome izvan našeg kruga. Što se protestantizma tiče slijedimo Calvina i njegovu predestinaciju samih sebe za velike stvari, kao i anglikanci nismo načisto jesmo li katolici ili protestanti, a od Luthera smo posudili riječi samo, samo, samo. Suniti smo po vjerovanju u Proroka, a šijiti smo po očekivanju Skrivenog. Naš LW se često doima kao neko stanje očekivane Nirvane - nešto jako vrijedno, a nitko ne zna kako točno izgleda, no prosvjetljenje će doći, kad li tad li. Po fanatizmu kojim branimo ono što je često teško ili nikako obranjivo ne zaostajemo za Jehovinim svjedocima.

E ovdje dolazimo do trenutačnog pitanja svih pitanja. Što s našim generalom i božanstvom (makar jednim od njih), našim Kraljem, ostatku svijeta poznatom kao naš menadžer? Kad smo kod generalstva - doista lako je biti general poslije bitke. Tako kaže poslovica. No, ova poslovica zaboravlja da u ratovima i bitkama doista postoje generali kojima su to ne samo nakon, nego i prije i tijekom iste, a da poraženima definitivno nije lako biti general nakon toga nakon. Je li Dalglish izgubio? Bitke definitivno gubi u serijama, ali traje li još uvijek rat i postoji li mogućnost da se u njemu izvojuje pobjeda? Žar s kojim Liverpoolovi navijači diljem svijeta i dalje brane poteze i izjave našeg menadžera doista zapanjuje i ne, ne pišem to zbog toga što bih to podcjenjivao ili izrugivao, dapače, tolika lojalnost - mada dozvoljavam da nije isključivo naša karakteristika - zaslužuje svojevrstan respekt. Ono što me zapanjuje je činjenica da se to sve događa neposredno nakon toga što smo imali priliku "uživati" u zapovijedanju (vjerovali smo) nenadmašnog pukovnika Hodgsona. Pukovnik je, srećom, postao pokojnik (dakako, Bogu hvala, ne stvarni), ali general se još uvijek drži. S prilično sličnim rezultatom, a, nažalost, često i prilično sličnim izvještajima nakon bitke. No, pukovnik nije imao ni auru, ni aureolu, a kamo li oltare.

Tko je u toj religijskoj skici Dalglish? Najviše bi mu pristajala uloga Skrivenog. Bio je jednom s nama, donio nam je slavu, a onda je - na sreću naših neprijatelja - nejasno nestao. Viđen je ovdje, čulo se za njega tamo, a svugdje je donosio blagoslov. Mi smo pak lutali u tmini, noseći teško breme naših neprijatelja. Vapili smo za Skrivenim i on se vratio. Blagoslova još nema. Kuša li On našu vjeru ili - bacite fetvu na mene - možda i nije onaj Skriveni, zasad odgovora nema.

Gledajući i govoreći realno, samo su irealni i naivni od Dalglisha mogli očekivati prekonoćnu renesansu, titulu prve ili druge sezone i posvemašnji procvat u svakom pogledu, te nabijanje novog rekorda koji bismo onda ostalima nabijali na nos. Klub se dugo nalazio u razdoblju posvemašnje dezintegracije, lutanja, loših kadrovskih i inih rješenja te nesnalaženja u okvirima nogometne ere koja je nastupila paralelno s koncem naše slavne ere. Bilo je (i još uvijek je) jasno da nam predstoji razdoblje regeneracije, stabilizacije i profiliranja kao priprema za ostvarivanje izazova koje povijest i tradicija stavljaju pred nas. U tom kontekstu Dalglishevo imenovanje je u startu imalo nekoliko problematičnih točaka. Kao prvo, njegova dob. Izgradnja momčadi kojoj nije cilj jednokratan bljesak, nego konstantna dominantna uloga u i na samom vrhu engleskog i europskog klupskog nogometa zahtijeva i trenera koji je dobno može izdržati. Ferguson je to 1986. s 45 definitivno bio. Šezdesetogodišnjak Dalglish lani to sigurno nije. Kao drugo, prethodno iskustvo. Dalglishu nitko ne može osporiti trenerske uspjehe, ali floskula o privremenoj formi i stalnoj klasi, zasigurno je jedna od površnijih u mnogobrojnim nogometnim floskulama. Je li Owen izgubio svoju klasu u Realu, Newcastleu ili sada Unitedu? Nije, ali negdje je (nepovratno) izgubio formu. Misli li tko da Ronaldinho nema više klasan dribling, pregled igre, udarac i sve ostalo što ga je resilo u najboljim danima? Nema više formu koja bi ga držala u vrhunskom europskom nogometu. (Vjerujem da je svakom jasno da pod formom podrazumijevam puno širi spektar stanja nego li je to uobičajeno značenje.) Isti je slučaj i s trenerima. Neosporno trofejno ime je i Arrigo Sacchi, bi li ga ijedan ozbiljan klub želio na svojoj klupi? Dalglish je imao deset godina pauze od aktivnog (!!!) bavljenja trenerskim poslom, sasvim dovoljno da izgubi formu.

Pod ovu bi se točku barem djelomično moglo svesti i jedno od objašnjenja (za sada gledajući) promašene britanizacijske politike transfera. Svima je poznato da onaj Liverpool nije bio ne znam kakav rasadnik domaćih talenata. I sam Dalglish je doveden kao sve samo ne mlado i još neafirmirano igračko ime. Očito je da je kao aktualni menadžer ostao u okvirima takvog razmišljanja po kojem je uspješno funkcionirao onaj Liverpool. Ali i u Hrvatskoj ste devedesetih bili faca ako ste svake nedjelje išli na misu, dok je danas cool onaj koji je više-manje antiklerikalni agnostik. Treća je točka zapravo i ona najbolnija, a riječ je o golemom bremenu trofejne prošlosti čiji je Kenny jedan od stupova. Kao takav posjeduje golemi imunitet na svaku zamjerku. I samom mi je, mada sam svjestan da ove redove nitko neće shvatiti kao običnu pljuvačinu radi pljuvačine, ipak teško pisati redove koji su nabijeni protivljenjem Kennyjevoj menadžerskoj politici. Zašto je za tolike novce doveden Carroll, a način igre koji se nastoji implementirati mu nikako ne odgovara? Zašto se nije jasno i odrešito stalo iza Suareza, ako se vjerovalo da nije kriv? Zašto se tog istog Suareza nikako ne može ukrotiti? Kako to da je kapetan osim na jako rijetke mahove nevidljiv? Zbog čega se u siječnju nije išlo ni u kakvo dopunjavanje brojnih rupa u momčadi? Zašto je prvo nagomilan vezni red, pa se potom s posudbe moralo vraćati Shelveyja, koji opet dobiva prilike na kapaljku? Zbog čega su nam se dogodili odlasci tipa Torres, Meireles, pa čak i Aquilani? Što je to s jedanaestercima? Zbog čega je Anfield postao sve samo ne neosvojiva tvrđava?  Kako to da samo "velike" shvaćamo ozbiljno, pa se čak i u borbi za trofej mučimo s jednom prilično prosječnom momčadi? Njegov gotovo božanski status je upravo ono što zamagljuje svaku (pa tako i ovu) raspravu o dobrim i lošim stranama njegovog aktualnog rada. Ovako ili onako, više je nego realno očekivati da će svaka rasprava kad-tad krenuti u smjeru izbacivanja parola kojima će se dokazivati pripadnost krugu koji čini Liverpool way. A od toga je maleni korak do prozivanja i optuživanja za izdaju ili herezu, kako je već kome drago.

U EPL-u upravo imamo jedan dobar primjer (neuspješnog?) udaranja temelja. Mali Mourinho je lutao i lutao, konačno je otpušten, a Chelsea je nakon njegovog odlaska procvjetao. Barem tako sugeriraju one vijesti i rezultati koji dopiru do moje (za Penzionere prilično dezinteresirane) malenkosti. Ali zagrebe li se ispod površine imamo kudikamo složeniji slučaj. Boasu je neosporno svlačionica i to pod utjecajem starijih igrača okrenula leđa. Sada svi stari igrači igraju, ostvaruju dobre rezultate, no renoviranje je stalo. Ukoliko ne osvoje Ligu prvaka (što je, ruku na srce, prilično iluzorno očekivati), trofejem u FA kupu ili dohvaćanjem LP pozicije napravit će si medvjeđu uslugu. Kako je poznato, momčad koja pobjeđuje ne mijenja se, a Chelseajeva ionako (pre)stara momčad će iduće sezone biti samo još starija, pa shodno tome i slabija kao izazivač za sam vrh. No, Terry, Lampard ili Drogba su legende. Tko može ići protiv njih?

Vratimo li se to the red side of the force, uočljivo je da je u našim redovima ovaj mentalitet religioznog fanatizma duboko ukorijenjen. Slučaj drugog neospornog ljubimca Kopa Rafe Beniteza to zorno pokazuje. Nije, naravno, problem što smo ga mi navijači pretvorili u Svećenika (na brdu šećera), ali je prvenstveno njegov problem postalo to što je i sam povjerovao u sebe kao svećenika, a ne generala. Klik koji se dogodio između njega i Kopa je sigurno lijepa i (u pozitivnom smislu) romantična priča, no teško mogu izbjeći dojam da je i to jedan od razloga koji štete njegovoj trenutačnoj trenerskoj formi. Opet mi je teško zvučati kao zadrti antirafovac (što na kraju krajeva i nisam), ali, ma koliko se trudio, ne mogu samo tako odbaciti sve što su njegovi protivnici (da, čak i JK) navodili kao negativnosti njegovog mandata, odnosno ne mogu to učiniti zaogrnuvši se plaštem nekog Shanklyjevog citata ili stiha FOAR. Ne želim ovime a priori tvrditi da bi njegov povratak na našu klupu bio promašaj, ali ne mogu i neću bježati od vlastitog uvjerenja da je počinio i brojne pogreške koje nisu bile plod isključivo vanjskih faktora. Nisam u stanju slijepo vjerovati u famu o Rafi s punim novčanikom FSG-a koji bi nizao čudo za čudom.

Više od svega bih želio da iduće godine u ovo vrijeme pišem pokajnički tekst na ovu istu temu. Uvijek sam se trudio ne biti jedan od onih kojima je stalo jedino i isključivo do toga da mogu reći: "Bio/la sam u pravu!" Mišljenje ne mijenja samo onaj koji ni o čemu i ne misli, tako da s tim nemam problema. Volio bih ipak da kao Liverpoolov navijač ne moram ispadati heretik kad kažem da bismo možda trebali okrenuti novi list i ostaviti svećenike za propovjedaonicom, a neka nas u bitku povede neki general koji će biti samo to - vojničina. Kao i sv. Martin ili sv. Florijan, i Shankly je prije beatifikacije bio samo vojnik.