Godina je 1977. Liverpool je u Rimu postao prvak Europe, prvi put. Žrtva je bila stara mušterija, Borussia Monchengladbach. Bob Paisley dohvatio je svoj prvi trofej s velikim ušima. Inače sam se rodio 1981. godine, nevezano za ovu temu, a Bob je tada stigao već do brojke 3, do sada to nikome nije uspjelo. Da je znao bez kakvog će čovjek Liverpool ostati 4 mjeseca poslije, vjerojatno bi ovog posvetio svom prethodniku i mentoru! Da se vratimo na tu svibanjsku noć 1977. Ta je utakmica bila posljednja u kojoj je dres Liverpoola obukao "Mighty Mouse", slavna sedmica krenula je stopama slavnih čupavaca iz Liverpoola. A i izgledao je kao jedan od njih, mješavina nogometaša i rock zvijezde. Naravno, radi se o Kevinu Keeganu, koji je nakon 6 sezona napustio Anfield. Odigrao je ukupno 323 utakmice i postigao okruglih 100 pogodaka, prvi u debiju protiv Foresta, a posljednji protiv velikih rivala s Old Trafforda! Keegan je te sezone bio najbolji strijelac Redsa s 20 pogodaka, a United mu je nešto prije rimskog finala oduzeo mogućnost da osvoji "treble", ali može se reći da je Kevin iz Liverpoola otišao na vrhuncu, u stilu, kako i priliči takvom igraču. Liverpoolova sedmica bila je broj rezerviran za prave znalce i igrače koje će navijači posebno cijeniti, obožavati može se reći!

Jedna era Liverpoola je završila, od lovca su postali lovina. Dostigli su ono što je Shankly oduvijek želio, samo nebo im je bila granica. Paisley je Billovu viziju sproveo u djelo i trebalo se nositi s pritiskom koji je slijedio nakon velikog pothvata. U tu svrhu trebalo je naći zamjenu za igrača koji je godinama bio jedna od udarnih snaga momčadi s Anfielda. Stari lisac pronašao je zamjenu koja je ne samo zamijenila igrača koji je otišao, već ga je debelo nadmašila! Liverpool je dobio jednog od svojih najboljih igrača, iako je diskutabilno poređivati velike igrače iz različitih perioda, ali ovaj Škot u uskoj je konkurenciji za broj 1. Kenny Dalglish držao je Redse na vrhu kao igrač, a poslije kao i menadžer. Na toj ga se poziciji moglo staviti rame uz rame s dvojcem Shankly & Paisley. Do 1985. i velike tragedije na Heyselu, Kenny je umijeće pokazivao na terenu. Ako je bilo zrnce sumnje hoće li se novo pojačanje priviknuti na igranje u Liverpoolu, sve se raspršilo već nakon prve sezone u kojoj je Dalglish imao učinak od 31 pogotka u svim natjecanjima. To mu je ostao i najbolji učinak u crvenom dresu. Naslov je u Engleskoj osvojio Forest, ali na Wembleyu je Dalglish donio drugi naslov prvaka Europe! Nakon već spomenute tragedije na Heyselu odstupio je Fagan, Kenny se kao pravo vojnik kluba prihvatio novog izazova, postao je igrač - menadžer! Već u prvoj sezoni osvojio je prvi i posljednji double za Liverpool, u prvenstvu su za dva boda pobjegli Evertonu, a istog su suparnika svladali i u finalu FA Cupa! Nakon toga je King osvojio još dva prvenstva i jedan FA Cup, ali veliki hendikep bio je što Liverpool nije smio biti sudionik eurokupova. Kazna zbog Heysela onemogućila je Dalglishu da podeblja brojku osvojenih Kupova prvaka.

Godina je 1991. Na Goodisonu se igrala ponovljena utakmica 5. kola FA Cupa. Ušla je u legendu. Završila je sa spektakularnih 4:4. Liverpool je 4 puta vodio, ali uporni se Everton sva četiri puta vraćao! No, nešto još važnije dogodilo se nakon utakmice, točnije dva dana nakon. Točan razlog njegovog odlaska nikad nije do kraja definiran, sam je Kenny rekao "da je pritisak zbog njegove velike želje za uspjehom postao prevelik i bilo bi nepošteno prema ostalima kriti da nešto nije u redu, te je dodao da je ovo prvi put od dolaska da je svoj osobni interes stavio ispred interesa kluba!" Svi su bili zatečeni i šokirani, kao jedan od glavnih razloga spominjala se i tragedija na Hillsboroughu, Kenny je otišao na barem pola sprovoda stradalih navijača i tu je veliku nesreću proživljavao s puno emocija. Poslije je Dalglish izjavio da mu je bilo žao zbog ove odluke, dva mu je tjedna trebalo da napuni baterije, toliko je uspio apstinirati od nogometa, ali telefon nije zvonio. Prijelazno rješenje bio je Ronnie Moran, a nedugo poslije stigao je još jedan Škot, Kennyjem bivši suigrač, također velik, ali kao menadžer bi blizu Kralja! Riječ je o Sounessu. Klub je krenuo novim putem, Graeme je na sebi svojstven način krenuo u brze promjene, ali rezultat je izostao i klub je krenuo u silaznu putanju. Slobodno ću reći da se od toga pada nikada u potpunosti nije oporavio. Kriviti Sounessa za to možda je malo preteško, ali povijest je takva, krumpir koji mu je uručen u ruke jednostavno je bio prevruć!

Godina je 1995. Kenny je privodio kraju svoju 4. i najuspješniju sezonu na klupi Blackburna. Do posljednjeg se kola vodila borba za naslov s Unitedom. Sudbina je htjela da tog dana, 14. svibnja, King mora po titulu doći na svoj Anfield. Emocije su zasigurno bile pomiješane. U zadnje su kolo ušlli s 2 boda prednosti pred Fergusonovom momčadi. Sumnjam da bi se itko od 40 000 ljudi koji su se tog dana skupili na Anfieldu bunio unaprijed potpisanom porazu, unatoč činjenici da se United borio za svoj tek 10. naslov prvaka Engleske. Ferguson je sa svojom momčadi opasno grabio prema zamišljenom cilju, brojci 18, kojom se do prošle godine ponosila samo jedna momčad! Kada je Shearer u prvom dijelu pogodio za 0:1, činilo se da sve ide po planu za Roverse i Dalglisha. No, stvari je "pokvario" John Barnes, igrač koji je bio jedan od najvećih koje je trenirao Kenny. U sudačkoj je nadoknadi Redknapp pogodio za konačnih 2:1, a potom je sva pažnja bila uprta na Upton Park. Tamo je West ham uspio izdržati nalete Uniteda i Blackburn je mogao početi slaviti naslov prvaka, prvi od 1914! Kenny je uistinu sve što bi dotakao pretvarao u zlato!
Nakon još jednog uspjeha zasjeo je u direktorsku fotelju, ali izazov zvan Newcastle bio je prejak. Tamo je u pola sezone 1996/97. naslijedio, koga drugog nego, Keegana. 20 godina poslije ponovno je bio na njegovom tragu! Obranio je 2. mjesto od prošle sezone, ali potom je sljedeću okončao na neslavnom 13. mjestu. Nakon dva uvodna remija sezone 1998/99. dobio je otkaz, a na njegovo mjesto stigao je Ruud Gullit.

Godina je 1999. King se vraća kući nakon 22 godine. Toliko je, naime, prošlo od njegovog transfera iz Celtica u Liverpool. Kada je napustio Glasgow, Celtic je bio suvereni vladar u škotskom nogometu, no otada su uglavnom gledali u leđa mrskom rivalu, naročito od druge polovice 80-ih godina! Dalglish je najprije došao na mjesto direktora, te je na mjesto trenera instalirao svog pulena, Barnesa! Suradnja se nastavila, valjda mu je oprostio onaj pogodak iz 1995! Barnes se nije proslavio, trajao je samo do veljače 2000. kada se klupe prihvatio Kenny. Osvojio je škotski Kup, ali Rangersi su u SPL bili predaleko, dijelio ih je 21 bod! Ponovno je digao sidro, otvorivši mjesto Martinu O´Neillu za novi uzlet Celtica. Prošlo desetljeće okončano je sa 6:4 u korist zelene strane Glasgowa!
Uslijedila su povezivanja s nekoliko trenerskih pozicija, između kojih i sa onom njemu najdražom, no ipak je odabran Benitez, dobro ili loše, prosudite sami, ubacujem upljuvak he he!

Godina je 2011. Prije no što se dotaknem sadašnjosti, vratimo se pola godine unatrag. Otišao je Benitez, jedna je era završila, baš kao što je to bilo 1977. ili 1991. Trebalo je naći novo rješenje. Pakt s vragom neumitno se bližio svom kraju, Hicks je gubio tlo pod nogama, mislilo se da je pitanje dana će stražnjicom zatvoriti vrata Anfielda (na kraju smo pričekali još 4 mjeseca!), ali bilo je vremena za još jednu smicalicu. U dobre namjere tog čovjek naprosto mi je teško povjerovati! Kenny je i tada bio u igri i možemo se igrati proroka ili glumiti generale kad su mrtvi već pobrojani, ali dobili smo Roya Hodgsona. Čovjeka krivim za malo toga, osim onih nebuloznih izjava od kojih će se jednog dana moći izdati dobro humoristično štivo. Krivi čovjek na krivom mjestu. Liverpool je ipak bio prevelik zalogaj. Kada vozač sjedne iz prosječnog automobila u bolid Formule 1, nekoliko zabijanja u zaštitnu ogradu je neminovno! Stekne se određeno iskustvo, ali ovaj bolid je predragocjen da bi ga se čuvalo za borbu od 10-20 mjesta. Traži se postolje. Hodgson je takvih izlijetanja sa staze skupio 9 (10 računamo li i Northampton), previše za klub renomea Liverpoola. Za nas vole reći da živimo u povijesti, al nismo krivi što nam je tako bogata i što volimo uživati u history channelu! Svi pravi piloti bili su zauzeti, polovica je sezone i teško je krasti u tuđem dvorištu, izbor je pao na onog provjerenog, onog na čiji spomen zaigra srce i zatitra osmjeh svakog navijača Liverpoola. Pogled na baštinu koju nam je Kenny ostavio ozari nam lica, 8 naslova prvaka (kao igrač i menadžer) dovoljno je da bude, barem, prijelazno rješenje. Dvadeset dugih godina prošlo je od onog dana kad je Dalglish rekao da odlazi. Život u Liverpoolu (ne samo nogometni) kao da je stao. Tko mu je mogao zamjeriti? Ama baš nitko! Davao je cijelog sebe za ovaj klub, brojke ne lažu. Da su ga se sjetili nekoliko tjedana poslije, možda ne bi bilo ove praznine (možda!) koja traje puna dva desetljeća, ali tko zna, možda se kolo sreće okrenulo na drugu stranu. Liverpool je 20-ak godina bio engleski vladar, sljedećih 20 pripalo je Unitedu, možda Kennyjev novi dolazak označi početak jedne nove ere?! Opet jedno veliko možda.
Jedanaest godina je prošlo od posljednjeg Kennyjevog trenerskog posla, još 9 od one utakmice s Evertonom. Osjećaj se sigurno ne može izgubiti, Kenny je trener za velike stvari. Možda je s Liverpoolom imao mega momčad, ali naslov iz 1995. s prosječnim Blackburnom potvrdio je da ima štih! Zlobnici će reći imao je fantastični dvojac Shearer - Sutton, strah i trepet svake obrane, s druge strane bedem ispred Flowersa tvorili su sunarodnjak Hendry i Berg kojeg je nešto poslije kupio United, ali za završeno funkcioniranje orkestra bitan je dirigent! A Kenny je bio jedan od najboljih!

Nakon poraza od Blackburna prekipjelo je svima (većini i puno prije), bližio se FA Cup dvoboj s Unitedom i kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da se Kenny vraća na klupu. Ideja je da to bude do kraja sezone, King ima priliku da pokaže da zaslužuje i dulji mandat! Euforija je zahvatila navijače, rijetko tko je ostao ravnodušan, čovjek čije je ime Kop skandirao nakon svakog neuspjeha Liverpoola u posljednje vrijeme (a prilika je, nažalost, bilo podosta!) zasjeo je u vruću klupu. Neki će možda reći da Kenny ima priliku ukaljati svoj ugled, ocrniti svoju veliku prošlost, ali ovo je jedan od trenutaka kada je stavio klub ispred sebe. Samo je jednom učinio drugačije. Kada se početna euforija malo slegla (čitaj: nakon dva poraza), počelo se trezvenije razmišljati o svemu, Liverpool je u problemima i to velikim! Te probleme ne može riješiti sam Dalglish, koliko god bio velik, svemoguć nije! Nastavak loše serije na gostovanjima možda se nije očekivao, ali agresija koju je proizvela momčad Blackpoola odlično je sjela u kombinaciji s letargičnom obranom Liverpoola! Komentator utakmice imao je nekoliko vrlo dobrih dosjetki. Jedna od njih je da je Dalglish u "ono vrijeme" imao halfove koje znaju igrati nogomet, te da se vjerojatno pita što se dogodilo s ondašnjim nogometom! Također, imao je Rusha, Beardsleya i Barnesa, a danas ima Torresa kojeg treba probuditi, Gerrarda koji se donekle i trudi, a krilu tipa Barnes nema ni traga! Vjerujem da je ovih 180 minuta s Old Trafforda i Bloomfielda bilo dovoljno da Kenny shvati da je pred njim veliki posao, stvoriti zajedništvo među igračima i staviti im u glavu da nijedan od njih nije veći od kluba! Paisley je tu krilaticu stavio svima u glavu, a učenik je u mnogočemu dostigao učitelja, to je već pokazao!

Osobno bih volio da Dalglish bude dugoročnije rješenje od ovog pokusnog roka na koji je doveden. Današnji je nogomet (kao i život) surov, nema mjesta za emocije, traže se konkretne stvari, a u Kennyjevom dijelu posla to će biti rezultat ili barem nekakav pomak s ove mrtve točke na kojoj se Liverpool nalazi. Ljubav prema klubu nikada nije bila upitna, znanje je također tu negdje, ako će biti potrebno, neka se samo zagrebe iznad površine, mora izaći na vidjelo!